Teško je, a i nepotrebno jer vjerujem da ste makar svi koji ćete imati interesa pročitati ovaj tekst upoznati, barem okvirno, s golemim brojem novih zakona koji su stupili na snagu u zadnjih godinu dana. I to ne, što se reče, tamo nekih zakona koji nas se ne tiču baš direktno, nego onih koji se direktno diraju u naš život; intimu, posao… Privatni iznajmljivači trebaju nabaviti suglasnost susjeda za iznajmljivati turistima svoje stanove. Pred Ustavni je sud ovih dana stigao prijedlog Udruge malih obiteljskih iznajmljivača za ocjenu ustavnosti zakona koji predviđa da u roku od pet godina oni „stari“ iznajmljivači ukoliko ne pribave tu suglasnost mogu ključ u bravu. Makar za turiste. Potom nas je iznenadio zakon koji opet naš „modus vivendi“ daje u ruke susjedima. Pisala sam već o tome pa neću udugo. Samo ću podsjetiti da imamo pravo na „proslavu“ u svom domu, što god to značilo, jer u zakonu nije definirano, jednom godišnje. U ure od kućnog reda i mira van zidova našeg doma ne smije se doslovno muha čuti. Što je faktički, jasno nam je svima, neizvedivo. Ali eto zakonodavac misli da je valjda moguće utišati bebu koja plače, ne hodati po onim starim drvenim podovima, a to se susjedu ispod čuje makar mi tapkali na prstima… Onda se pred poduzetnike stavlja zahtjev novim Zakonom fiskalizaciji da mu se prilagode eto baš usred turističke sezone, jer stupa na snagu u rujnu. Da ne nabrajam dalje… Toliko zakonskih promjena, a naš ključni problem, i toliko sam puta to ponavljala da sam sama sebi više dosadila, ali neminovno je, nisu loši zakoni već neadekvatna provedba postojećih.
Pitanje koje se nameće svakome tko iole osnova prava poznaje je – što je s jednim od temeljnih pravnih načela – zahtjevom za pravnu sigurnost? Koji je sastavni dio temeljne pravne doktrine vladavine prava koja je stup demokracije. Da pojasnim…
A vladavina prava i demokracija?!
Načelo vladavine prava, osim zahtjeva da se formalno poštuju načela ustavnosti i zakonitosti, nalaže da sadržaj ustava i zakona bude primjeren demokratskom sustavu. U prijevodu to bi značilo da taj sadržaj mora služiti zaštiti ljudskih prava i sloboda u odnosima građana i tijela javne vlasti. A služi li? Zakonsko uređenje društvenih odnosa ne samo da je poželjno već i nužno. U suprotnom bi zavladala anarhija. To nam je svima jasno. Međutim nameće se pitanje mjere, one do koje je razumno da država zadire u sferu naših života. Morao bi ostati taj jedan zdravorazumski prostor ljudskih odnosa u koje pravo ne zadire makar ne tako nasilno, na koncu slobode življenja. I ne može se od „običnih“ građana očekivati da proučavaju zakone kao da su im struka. A, nitko od vladajućih naravno nije prevalio preko usta, ali činjenično stanje govori više nego dovoljno samo za sebe – očekuje se. Zakoni bi trebali biti u službi građana, a ne građani u službi zakona! Jer u tom slučaju gube svoju demokratsku svrhu i postaju mehanizam kontrole. I to stroge. Neprimjerene demokratskim postulatima.
Jesmo li sigurni?
„Svatko mora biti siguran u svoju pravnu poziciju“ – stoji, između ostaloga, u definiciji načela pravne sigurnosti. Pa evo zapitajte se svatko za sebe – jeste li sigurni? Na primjer prije godinu dana ste dignuli kredit i kupili stan s namjerom da ga izdajete turistima i da vam ta zarada otplaćuje kredit. Koji ste, stavimo li, uzeli na 30 godina. Obavili ste sve što je zakon nalagao, dobili rješenje o kategorizaciji, stavili taj apartman u pogon na turističkom tržištu. I za 5 godina ćete se naći u poziciji da ćete, ako vam susjedi ne daju suglasnost da nastavite s tom djelatnosti, morati s njom završiti. Preostaje vam pokušati taj kredit isplaćivati na način da riješite i to, nalaže vam opet država, za pristojne novce, nekome krov nad glavom. A što su pristojni novci? Evo ja ne znam, pitajte državu! Jer je odlučila očito sve odluke donositi u naše ime i za naš račun!