Nakon svih uspješno odrađenih projekata na sastanku HPD Sniježnice odlučeno je organizirati jedan veći izlet za članove društva. Nakon kraćeg vijećanja i izlaganja ideja i destinacija odlučeno je da se ide u Gorski kotar, točnije na Bijele i Samarske stijene u središnjem dijelu Velike Kapele, u Primorsko-goranskoj županiji.
Cijeli ovaj prostor Bijelih i Samarskih stijena je strogi rezervat prirode, područje u kome je priroda ostala neizmijenjena i namijenjena isključivo znanstvenom istraživanju, planinarima i izletnicima. Neki od članova HPD Sniježnice su već prije uspostavili kontakte u tom kraju i sad je vrijeme da i nas ostale malo provedu tim zanimljivim dijelom Lijepe naše.
Zbog velikog odaziva članova za ovo grupno putovanje unajmio se po prvi put i autobus. Jer Gorski kotar je poprilično daleko od Dubrovnika, plus zimski uvjeti a i nekako je ljepše da putujemo svi zajedno, zabava nam je zagarantirana! Na kraju je sudjelovalo čak 40 planinara, nije loše za naše malo društvo koje pomalo ali uspješno ipak raste. Po savjetu planinara iz HPD Bijele stijene odlučeno je da se spava u mjestu Tuk u pl. domu.
Planinarski dom ‘Bijele stijene’
Vožnja do planinarskog doma u mjestu Tuk kraj Mrkoplja je trajala nekih 8 sati. U dom se stiglo kasno u noć. Planinarski dom ‘Bijele stijene’ se svima svidio svojim toplim izgledom, rasporedom spavaonica i kupaonicama s toplom vodom. Inače topla voda je luksuz za planinare u domovima. Za ovo područje to je karakteristična zidana katnica, obložena drvom i visokim potkrovljem. Može primiti 50-ak planinara na spavanje. Nalazi se uz malu seosku crkvu i smatra se jednim od boljih domova u Hrvatskoj. Stalno je otvoren i opskrbljen osnovnim stvarima. S obzirom na broj planinara i brdo planinarske opreme dosta brzo smo se smjestili i krenuli na spavanje znajući da nas sutradan čeka rano buđenje i prilično uzbudljiv dan pred nama.
Na jutarnjem postrojavanju odlučeno je da se grupa podijeli u dvije grupe, odnosno na dvije varijante, A i B. A je kao teža i obišla bi popularni Vihoraški put i popela bi se na vrh Bijelih stijena. B je kao malo lakša varijanta i obuhvaćala bi treking kroz šumu i uspon na vrh Samarskih stijena. Kako su mnogi članovi HPD Sniježnice ujedno i članovi HGSS-a ili Vodičke službe straha nije bilo i lako je bilo organizirati dvije grupe.
Tijekom planinarenja imali smo priliku posjetiti i Ratkovo sklonište, uvučeno u nišu u stijenama, vjerovatno jedno od najoriginalnijih planinarskih skloništa koje smo imali priliku vidjeti. Provlačili smo se i kroz poznatu Ljusku – dio vihoraškog puta koji daje adrenalinsku notu sa strmim detaljima prolaska kroz stijene. Penjali smo se uza skale na stijenu, spuštali niz konope kojim su neke djelove osiguravali naši HGSS-ovci. Prolazak kroz djelove osigurane sajlama za mene je bio najuzbudljiviji dio puta. Cijelim putem nailazili smo na prizore koji oduzimaju dah… Od zanimljivih konfiguracija stijena oko nas, šumskih prizora koji te prebace u neke knjige koje si čitao, bajke, filmove. Zanimljiva su nam bila i imena pojedinih lokacija, npr Dolina vila šumskih, Dolina suza, Faraonova dolina, Kocka šećera, Šerpa (imena stijena) itd. Vihoraški put inače slovi kao jedna od najzahtjevnijih ali i najljepših planinarskih staza u Hrvatskoj. Na sam vrh Bijelih stijena stiže se pomoću klinova i sajla, to je zapravo jedinstvena kamena gromada okomitih strana. U slučaju kišnog vremena uspon može biti dosta opasan zbog klizavog terena. Vrh je na 1335 m nadmorske visine. Nažalost nismo uspeli sami vrh Bijelih stijena. Dan je bio prekratak a magla nam je posebno pred vrhom dosta smanjila vidljivost i otežala komunikaciju.
Sudionici grupe B su također imali uzbudljiv dan, hodali su nešto duže od planiranog sa mnogim visinskim oscilacijama. Provlačeći se malo kroz šumu, malo kroz kamene labirinte oni su za razliku od nas uspeli ‘svoj’ vrh, tj vrh Samarskih stijena. Sam vrh je poput isturene stjenovite glavice obrasle stablima jele i smreke, visok je 1302 m.
Iako nije bio sunčan dan već oblačan, imali smo prilično sreće jer smo prošli bez padalina, kiše i snijega. Većina nas se složila da je taj magloviti oblak u kojem smo hodali cijeli dan ipak dao neku čaroliju i mistiku cijelom putu. Naravno tu i tamo prolazeći šumom naišlo se i na pokoju blatnjavu lokvu, koje su bile pravo veselje za najmlađe članove HPD Sniježnice kao i za njihove roditelje.
Na kraju dana, obje skupine su se ujedinile na istom mjestu, gdje nas je čekao Dario s autobusom i gajbama hladne Velebitske pive kao zasluženom nagradom nakon odlično provedenog dana. Nakon što smo se malo osvježili krenuli smo prema domu gdje nas je čekao topli dom i gulaš od srnetine sa palentom, kao i vesela životopisna domaćica. Nakon večere slijedilo je opuštanje, slaganje dojmova i ćakule do dugo u noć u ugodnom društvu. Tako to obično biva na večernjim okupljanjima planinara.
U nedjelju smo lagano krenuli prema Dubrovniku. Speleološki odjel HPD Sniježnice na čelu sa Šimom predložio je da usput stanemo u mjesto Lokve i posjetimo špilju Lokvarku. Ta špilja je zakonom zaštićen geomorfološki spomenik prirode, sastoji se od više etaža od kojih su neke uređene i za posjetitelje. Ljubazna vodička nas je provela špiljom i pokazala nam njene ljepote. Otkrivena je 1911. godine. Dužina dosad otkrivenog dijela je skoro 1200 m, uz dubinu od skoro 280 m ubraja se među najveće i naljepše špilje Hrvatske. Tijekom šetnje uređenim stazama, mostićima i uz prigodnu rasvjetu mogu se vidjeti mnogi spiljski ukrasi kao i malo podzemno jezero. Ta špilja je samo jedna u nizu površinskih i podzemnih krških fenomena ovog kraja koji se namjeravaju povezati šetnicom u jedinstveni krški park.
‘Velebitska piva, juhuuu!’
A kako bismo lijepi vikend još malo produljili, zaustavili smo se u restoranu u Udbini gdje nas je čekao i ručak – odojak sa salatom i nezaobilazni prijatelj planinara: Velebitska piva, opet juhuuu! HPD Sniježnica već tradicionalno svoje izlete završava „klopom“ tj specijalitetima kraja kojeg posjećuje. U Udbini smo se također opskrbili Velebitskom pivom a poneko i domaćim kiselim kupusom iz kace, također specijalitetom ovog kraja. Već lagano pospani a i malo umorni nastavili smo put Dubrovnika. Iako nas je umor oborio svi smo se vratili zadovoljni jer smo proveli još jedan odličan vikend u odličnom društvu a i otkrili smo nove prirodne ljepote naše zemlje. Sigurno se opet vraćamo u Gorski kotar, a na ovom izletu se također ponovno potvrdila ona naša doskočica: ‘Nema nas đe ne dođemo! HPD Sniježnica’.
Nakn što su malo odmorili od vikend planinarenja članovi društva prisustvovali su zanimljivom predavanju Maria Crnčevića i Zlatka Rajčevića o njihovom usponu na himalajski vrh Pisang Peak (6091 m) u dalekom Nepalu. Uz multimedijalnu prezentaciju, puno tehničkih informacija, opisa i uz pokoji duhoviti komentar njih dvojica su nam opisali svoje zgode i nezgode tijekom himalajske avanture. A bilo ih je dosta. Na kraju predavanja nagrađeni su burnim pljeskom okupljenih. Predavanje je organizirano suradnjom HPD Sniježnica, HGSS-a i Planinarske udruge Kondor.
Pripremili: Branka Brzica & Đani Kobilić, www.hpd-snijeznica.hr