Prvi hornist Dubrovačkog simfonijskog orkestra, Toni Kursar, dijete je iz Grada, ono koje Grad zaista živi i voli.
Dobitnik brojnih prvih nagrada na mnogim natjecanjima, od nedavno se može pohvaliti i Papandopulom za najbolju izvedbu djela Uspomena Frana Lhotke, na ponos i Dso-u i gradu. O svemu pomalo – od ‘visinskih priprema’ za natjecanja, pa do života u Mirima, porazgovarali smo s Tonijem za ovaj broj DuLista. Krenuli smo s Papandopulom…
– Zadovoljan sam. Papandopulo se smatra najzahtjevnijim hrvatskim natjecanjem. Organizira ga unison, krovna hrvatski glazbeni savez, a u tu organizaciju uključene su sve glazbene udruge. Svake godine Papandopulo je za drugi instrument. Ove godine bili su to klaviri, solo pjevanje i limeni puhači – truba, trombon, rog i tuba, u mojoj kategoriji je bilo samo nas troje, jer nas inače nema puno hornista u Hrvatskoj. Nisam očekivao da će nas biti više – i ovo je baš čudo. No, Papandopulo, kao i ostala natjecanja, funkcioniraju na ovaj način: svejedno je jesi li sam u kategoriji, ili vas ima pedeset, jer se zahtjeva razina kvalitete i ako ga ne ispuniš svejedno nećeš dobiti nagradu. Tako da si u principu sam sebi najveća konkurencija na svakom natjecanju – kaže Toni uvodno za razgovor.
Konkurencija ste sami sebi zapravo na svakom nastupu, svakoj probi?
Rog sam po sebi nije jednostavan instrument. Nije jednostavan, ali sam ga sam izabrao. Bilo je tamo one 1993. godine. Igrao sam se s prijateljima po Pustijerni i taj jedan dan bili su upisi u limenu glazbu. Tko se hoće upisati? Atentali su nas djecu: ‘Ajde dođite, bi li vi htjeli nešto svirati?’, a nama ni na kraj pameti… Tad sam imao devet i po deset godina, završavao treći razred. Kažu nam: ‘Ma ajde birajte!’. Gledam one instrumente, položeni na stolicama, upro sam prstom u rog, ma poslije su mi ipak dali svirat trubu, kojih tri, četiri godine, pošto je rog ipak velik instrument. Kad sam zno da ću upisati srednju Muzičku, kolege i prijatelji iz Muzičke su mi savjetovali da se ipak prebacim na rog, jer ih ima manje i jer ću lakše naći posao. Sve se to u principu ostvarilo.
Kad ste završili škole, bilo je tu dosta ponuda. Ipak, u Gradu ste?
Zagreb sam odbio, da. Kolege iz Zagrebačke filharmonije su me zvali na audiciju. Razmišljam se poći radi sebe i vidjeti mogu li položiti, čisto da si postavim ljestvicu.
Samo to?
Ne bih nikad napustio Grad, previše je tu stvari koje me vežu, evo mi bi sad u Zagrebu bili u jaketi a ovdje uživamo na suncu. Ma tu sam doma, u malom vijeću Društva prijatelja dubrovačke starine sam, tako da mi je i to jako važno, velika ljubav.
Kad bi bilo više ljudi, bila bi i veća potreba za gradskim butigama, recimo od cipela, a ne da je tu Alpina i to je to. I tako bi se neke stvari postepeno vratile u Grad, ponuda – potražnja. To je broj jedan. A i svatko bi pretrpio gužvu da može navečer lijepo zaspat
Bavite se s puno stvari?
Tu su i brodovi, obožavam brodomodelarstvo, i za zadnjeg sam trabakula što sam napravio sam dobio i nagradu. Preko ljeta obično ne radim jer je vruće i veća mi je gužva. Ali brodomodelarstvo mi je drago, tu pronalazim sebe.
Kako ste zadovoljni glazbenom sezonom u Dubrovačkom simfonijskom orkestru?
Imali smo odličnih koncerata, pogotovo bih izdvojio koncert Dimitrija Sinkovskog s gudačima u Dvoru. To je bio svjetski koncert. Orkestar radi kao lokomotiva, uopće ne staje, stvarno smo odlični, iskreno. U principu, sve je dobro samo se nadamo novim zaposlenjima u Orkestru jer koliko god nas ima opet nas fali – gudača, poglavito njih. Tako da se nadam da ćemo se još malo popuniti kako bismo mogli još više pridonijeti i još kvalitetnije svirati s raznolikijim repertoarom.
Orkestar vam je na pet minuta od kuće, živite u Ulici Miha Pracata. Kao netko iz Grada, kako gledate na promjene u životu i ritmu Grada?
Ljudi koji vole Dubrovnik nikad neće prestati voljeti Dubrovnik, bez obzira na sve mane. Ima zgodna crtica s Marijučom Grazio, tetkom Marie Grazio. Bio sam sedmi osnovne i ona je stala u Lučarici. Svaki dan bih prolazio tuda. Jedan dan pita ona mene: ‘Mladiću, možeš li mi pomoći odnijeti spenzu?’. Odnesem ja i drugi dan opet i tako kaže ona: ‘Tko si, što si?’ Predstavio se ja, rekao da sviram. Ma govori ona meni: ‘Bi li ti htio piano naučit svirat?’ ma mislim se ionako ću ga imat u srednjoj, pa pristanem dolazit kod nje svako toliko na satove, a povremeno bih joj pošao po spenzu i tako. E takvih ti stvari više nema u Gradu. Onda igre po Zidinama, po Pustjerni, po Karmenu… Gore Peline, Sveta Marija, ali to je bilo naše doba. Hoće li se to vratiti, tko zna. Nije se samo Grad promijenio, nego se i cijeli svijet promijenio. To moramo tako gledati i nije to samo u nas slučaj. To je vjerojatno dijelom i u Splitu, svim manjim gradovima, pogotovo ovima na moru gdje je došao veći turizam. Općenito, ovo je globalizacija napravila.
No ispod slojeva…
…Dubrovnik postoji, ma kako ne. Čim pođeš malo više gore na Peline, to već liči na onaj Dubrovnik prije. Odmah to osjetiš. Bar meni, ne znam kako je pak starijima. To je valjda svuđe đe nema tla, svuđe đe je malo skalina. Đe ih nema, to je neki novi Dubrovnik, onaj kafića i restorana i drugog stila života. Primjer su za to klime. Đe su bile prije dvadeset godina, pa nitko nije kukao, a sad bez klime ne možeš živjeti ni disati. A ja doma recimo nemam klimu pa eto ne kukam. To je opet globalizacija, dignut standard kojeg zahtijevaju i u Gradu, klime, parking. Doduše nemam ni auto pa se ni ne žalim na parking (smijeh).
Kao djetetu iz Zidina, što Vam najviše fali?
Ma navikneš se na sve. Bilo bi dobro da su butige malo jeftinije iako je sve to relativno, kako što kupuješ. Ali da mi fali, pa ne znam. Ne fali butiga, fali ljudi, domaćih. Ja bih primjerice rekao da mi ništa ne fali, izađem, prošetam, posao mi je tu pet minuta, kupanje pet minuta, butiga pet minuta… No fali da opet živi Grad. Kad bi bilo više ljudi, bila bi i veća potreba za gradskim butigama, recimo od cipela, a ne da je tu Alpina i to je to. I tako bi se neke stvari postepeno vratile u Grad, ponuda – potražnja. To je broj jedan. A i svatko bi pretrpio gužvu da može navečer lijepo zaspat, da te neće probudit glazba iz kafića.
Imate li i Vi čepiće za uši?
Ne, naučio sam se. Meni to nekako ni ne smeta, no susjedi preko puta nisu mogli izdržati, prodali su stan i pošli ća. Znam isto ispod Prijekog ljude koji su pošli još prije deset petnaest godina kad su bili samo ‘naši’ kafići. No, moram dodat, uvijek je najlakše kukati za prošlim vremenima i govorit da je prije bilo bolje. Ako radiš na sebi i na svom životu, onda ti je svaki dan dobar, danas bolji od jučer, sutra bolje od danas. Bilo je kako je bilo, danas je novo doba i treba mu se akomodavat, snalazit se, izvuć najbolje što ti trenutna situacija da.
Orkestar radi kao lokomotiva, uopće ne staje, stvarno smo odlični, iskreno. U principu, sve je dobro samo se nadamo novim zaposlenjima u Orkestru jer koliko god nas ima opet nas fali – gudača, poglavito njih
Dakle odlazak ne dolazi u obzir?
Uopće ne vidim zašto bih išao izvan Grada, općenito Dubrovnika. Srećom imam posao kojeg volim ali mislim, što se tiče življenja, tu nema premca nikakvoga! Već sam sa 16 godina dolazio kao ispomoć u Orkestar tako da ja kažem idem na probu, ne rečem idem na posao. Baš jedna prijateljica, sretnem ju, kaže mi: ‘Idem na posao!’, a ja njoj: ‘Evo i ja, na probu!’. Tako da imam sreće s poslom kojeg volim.
Ali za to se trebalo naraditi…
…Ma da, i nagrada i cjelokupni dojam i sve što sam dosad radio i sva natjecanja na koja sam išao. Sve je prošlo odlično, ali opet sve je to plod rada ne zadnjih dva mjeseca, kad sam se intenzivno pripremao primjerice za Papandopula, već zadnjih deset, petnaest godina. Sve one sate i kad ti se ne da vježat pa svejedno pođeš i odradiš… Rog, to je kao sport, pogotovo ti limeni instrumenti. Ako ne vježbaš, to se čuje i to se vidi. Moraš trenirati svaki dan, biti u kondiciji. Za natjecanje moraš točno tempirati formu da bude sve namješteno, moraš pazit da ne uništiš mišiće pa i to što ćeš pojest, baš ono prave sportske, visinske pripreme!
Za kraj, što Vam je najveći gust za svirati? Imali ste sjajan koncert u svibnju na taraci Umjetničke galerije Dubrovnik.
Imam priliku koju 90 posto hornista u cijelom svijetu nema – svake godine izvesti jedan solistički koncert. Zato nastojim da bude svake godine nešto drugo, da ljudi čuju rog na drukčiji način, a i meni je izazov raditi na takav način. Ispunjavam svoj san da odsviram sve ono što sam slušao kao dijete. U Orkestru pak volim svirati Beethovena, tu je i Brahms, a od solo stvari Strauss, pa i oni manje poznati. Nastojim graditi sebe svake godine novim izazovom i novim koncertom.