Građanima je dosta! Ovaj petak, 24. siječnja, Hrvati će bojkotirati kupovinu u trgovinama. U kojem broju i s kakvim učincima ostaje za vidjeti. Bojkot će se provesti na način da se taj dan ne kupuje apsolutno ništa, ni hrana, ni drugi proizvodi, a sa svrhom da se izrazi nezadovoljstvo bezobrazno visokim cijenama primarno osnovnih namirnica. Poruka građanima je da se za petak pripreme kao za neradnu nedjelju. Ako ovaj jednodnevni ‘neposluh’ ne urodi plodom, a po mnogima neće, u najavi su već idući i to višednevni bojkoti.
Preživljavanje
Prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za rujan 2024. iznosila je 1.322 eura. Međutim za procjenu kako ljudi žive, odnosno s kojim novcima većina raspolaže, znatno je relevantnija medijalna plaća. Po definiciji to je srednja vrijednost plaća u kojoj polovica zaposlenih zarađuje manje, a polovica više od tog iznosa. Medijalna neto plaća za rujan 2024. iznosila je 1.129 eura. Inače, istraživanja o plaćama pokazuju da polovica radnika u Hrvatskoj zarađuje između 1.000 i 1.500 eura. Plaće su, hvale se često vladajući, rasle zadnjih godina. Međutim taj je rast zaista smijurija u odnosu na rast cijena hrane i svega ostaloga. Većina građana Hrvatske uistinu žive na rubu siromaštva. O
umirovljenicima da ne govorimo! Osim da se podsjetimo kako je iznos hrvatske medijalne mirovine 504 eura, što znači da preko 600 tisuća umirovljenika živi s iznosom manjim od toga. Pa to je doslovno za kruh, mlijeko, režije i lijekove.
E sad tko je kriv za činjenicu da je Hrvatska po inflaciji cijena prehrambenih proizvoda i uopće pri samom europskom vrhu – mišljenja se razlikuju. Po nekima čak nisu ni sporne cijene koje samo prate europske trendove, već plaće. Odnosno činjenica da rast cijena ne prati rast plaća. Situaciju smo prokomentirali s predsjednicom Županijjske komore Dubrovnik Nikolinom Trojić.
Začarani krug
—Problem nije nastao preko noći, pa tako ni rješenje neće doći jednom aktivnošću ili jednodnevnim štrajkom. Postoji nekoliko činjenica. Naša zemlja je izrazito uvozno orijentirano gospodarstvo, posebice što se tiče prehrambenih proizvoda. Stoga, svaki poremećaj na globalnom tržištu puno snažnije utječe na domaće prilike, a i prostor za manevar nam je skučen kad ovisimo o tuđoj proizvodnji i cijeni. Potrošnja turista u našoj državi na žalost ima vrlo malo učinka na domaću proizvodnju,jer je domaća proizvodnja slaba, a u nekim proizvodima je niti nema. Štoviše, potrošnja turista generira veći uvoz. Tu leži i odgovor zašto je povećanje cijena hrane kod nas najviše od svih zemalja EU – upravo zato što mi imamo najmanju vlastitu proizvodnju hrane – objašnjava nam Trojić ističući da sve i kad bi iz potrošnje maknuli učinak turizma, najsnažniji zamašnjak rasta hrvatskog BDP-a je osobna potrošnja građana.
—Protekle, 2024. godine, u kontekstu izbora, ali i u strahu od pada općeg standarda građanstva država je povećala plaće. Djelomično ju je pratio i poslovni sektor, koliko je to uopće i mogao, zbog općeg rasta svih ulaznih troškova. Rastom plaća zadržao se optimizam i dalje pojačala potrošnja. Dakle, izgubili smo jedinu sigurnu polugu koja smanjuje inflaciju, a to je pad potrošnje. I tako smo zapali u začarani krug. Rastu plaće, raste potrošnja, rastom potrošnje rastu cijene. Da u Hrvatskoj par mjeseci za redom dođe do značajnijeg pada prometa u trgovini, do pada potrošnje građana, trgovačkim lancima nitko ne bi trebao
dirigirati, niti naređivati smanjenje cijena. Oni bi reagirali jedinom tržišnom logikom. Ako pada potražnja padaju marže, kad raste potražnja rastu i cijene. Ipak, treba biti objektivan i reći da ne leži cijela odgovornost samo na trgovcima. Uslijed općeg rasta troškova na svjetskoj razini proizvođači su podigli svoje cijene, energija je poskupila, poskupio je rad. Sve su to komponente koje su pridonijele ovako snažnom rastu cijena koje se finalno očituju na policama trgovina. Ali trgovina je zadnja karika u lancu, a svaka od tih karika je podigla cijenu – kazuje Trojić, naglašavajući ponovno da hrvatska razvojna strategija počiva na trgovini i iznajmljivanju, vrlo malo na vlastitoj proizvodnji.
— To smo izabrali i zašto se sad čudimo uvezenoj inflaciji?! Ne proizvodimo svoje, ovisimo o drugima, a oni imaju pravo formirati cijene kako žele – pita se Trojić te napominje kako je intervencija Vlade na cijene pokušaj zaštite najsiromašnijih slojeva društva, da uopće prežive.
—Činjenica je da se taj udio najugroženijih iz mjeseca u mjesec povećava. Najavljeni bojkot je znak da smo još živi. Iako ja ne vjerujem da će postići željeni učinak, jer ne može bojkot riješiti strukturne probleme. Više je on Podređenim skupinama koje to vode. Međutim, dobro je da narod diže svoj glas, da pokušava nešto učiniti, pa makar i simbolično – zaključuje Trojić.
Građani podržavaju, ali skeptični
Za mišljenje smo pitali i građane. Većina naših sugovornika će se priključiti bojkotu. Jedni iz uvjerenja da će zaista postići željene rezultate, drugi iz solidarnosti mada su vrlo skeptični po pitanju učinaka. Jedni kažu – pa svakako ćemo sve što nam treba kupiti dan prije, pa njima neće biti štete, tako ni željenog odgovora. Drugi kažu – nije baš tako! Kad odeš u butigu kupit ćeš znatno više, ako bojkotiraš dan prije ćeš kupiti ono najosnovnije i svakako će se osjetiti pad prometa. Uspoređuju s neradnim nedjeljama koje su trgovački lanci ipak osjetili. Također razdijeljena su mišljenja po pitanju krivaca za ovakvo stanje.
—Bojkot treba češće organizirati! – najčešće se može čuti među našim sugrađanima, ali ima dosta onih koji ulaze u dublju analizu. Izdvojili smo neke od komentara:
—Trošimo duplo više nego lani, ne samo hrana, higijenske potrepštine… Ne možeš kupiti pošten toaletni papir da ga ne platiš 8 eura i da potraje 7 dana. Podržavam bojkot definitivno!
—Podržavam jer ovo je stvarno pretjerano, izjednačili smo kunu sa eurom. 1 kuna je sad 1 euro!
—Trošim duplo više, jer od kada je uveden euro doslovno je zamijenio kunu. Nekad 1000 kuna sada je 1000 eura. Kupujem samo ono što ću potrošiti. Podržavam bojkot, trebalo bi ga ponoviti u više navrata.
— Bojkot osnovnih namirnica je nerealan. Ali slatko, grickalice, sokovi… To se može bojkotirati ali na duže staze. Za cijene hrane je kriva jedino potražnja. Država je kriva radi štampanja para ali to je sada voda ispod mosta. Ovo što limitiraju cijene je glupo i odrazit će se negativno na male trgovce. U Jugi su prije redovno limitirali cijene pa smo u novinama imali naslove tipa ‘Svinjetina nikada jeftinija ali je nema na policama’
—Ne vjerujem jednodnevnom bojkotu, treba češće i to više dana. Država treba intervenirati!
—Vlada je itekako kriva za sve ovo. Nitko ništa ne kontrolira i korporacijama je hrvatska plodno tlo gdje ostvaruju najbolje profite.
—Sudjelovat ću u svakom bojkotu u cilju borbe protiv suludih i nerealnih cijena proizvoda, čak i ako to ne urodi željenim plodom, čisto zbog toga što se šalje poruka da je ovakva situacija nedopustiva. Nisam optimistična kako će jednodnevni bojkot uroditi plodom, ali se nadam da će biti uvertira u neke konkretnije akcije koje će građani tek poduzeti. Smatram kako su trgovački lanci neopravdano podigli cijene neophodnih proizvoda, a kako država nije iskoristila sve alate kako do toga ne bi došlo. Nažalost, mislim kako smo i mi kao građani trebali reagirati i prije. Međutim, tada se govorilo kako poskupljenje neće biti drastično, kako uvođenje eura neće gotovo ništa promijeniti i zapravo se malo tko nadao ovakvom ishodu. Kreatori monetarne politike bi sada, ako ništa, trebali objasniti na čemu su temeljili svoje pogrešne pretpostavke i učiniti sve da ih isprave.
— Okrivljivati privatnike pored države koja se upliće u ekonomiju je suludo. Dok god plaćate, cijene će biti takve kakve jesu.
—Bez pravne države nema ni slobodnog tržišta, a ova situacija nije rezultat ponude i potražnje nego, slažu se stručnjaci, gotovo sigurno zakonski kažnjivog dogovora velikih lanaca oko namještanja cijena. Ovo što se događa kod nas trenutno, u potpunoj je suprotnosti sa zakonitostima slobodnog tržišta i zakonima koje privatnici moraju poštovati.
—Ne znam što ste vi očekivali kad državni aparat s onoliko zaposlenih digne plaće 20 do 70 posto. Da neće biti inflatornog pritiska u izrazito sezonalnoj državi koja se vadi na tercijarne
djelatnosti?!
—Naši su marketi drastično skuplji od talijanskih i slovenskih. Ne želim plaćati više posebno one proizvode na koje je država smanjila PDV na 5 posto.
—Smatram da je bojkot potreban i da može biti i više dana. Vlada treba regulirati cijene osnovnih potrepština, uključujući higijenske. Dok god mi plaćamo bespogovorno cijene će letjeti u nebesa.
—Nisu krivi trgovci, nego vlada!
— Nedavno sam bio u Chicagu. Cijene za sjest, popit, pojest iste su k›o na Stradunu, a konobari uz minimalnu satnicu i tip ne zarađuju ispod 6 tisuća dolara mjesečno. U butigama cijene slične našima, a plaće duplo veće. Plaće su problem, ne cijene! Trebaju nam protesti za dizanje plaća, a ne spuštanje cijena!