Na pitanje iz naslova u ovom je trenutku teško dati odgovor, ali se nesumnjivo stvari kreću u dobrom smjeru. Makar na papiru. Za početak. Nismo se, doduše, mi toga dosjetili, već nam je obveza uskladiti Zakon o radu s direktivom Europske unije o transparentnosti plaća, čiji je ključni cilj ukidanje diskriminacije žena na tržištu rada. Žene u prosjeku u cijeloj Europskoj uniji zarađuju 12 posto manje od muškaraca, a i naša država slijedi taj trend. Iako se posljednjih godina ta razlika smanjuje, to i dalje nije ni približno onako kako bi trebalo biti – da spol nema nikakvu ulogu u plaćanju rada.
Tek se ide u izradu…
Iz Ministarstva rada, mirovinskog sustav, obitelji i socijalne politike tek su najavili promjene. Dakle, nacrta novog zakona još nema, tek je u planu njegova izrada. U tu će se svrhu osnovati radna skupina i tek kad ona završi posao i kad budemo imali mogućnost uvida u prijedlog novog zakona, moći će struka i javnost dati mišljenje – je li dobar ili pak ne.
Ukidanje diskriminacije žena na tržištu rada, logično, moguće je postići samo s uvođenjem transparentnosti, na što i upućuje spomenuta direktive EU. Neće se to moći otezati do unedogled. Štoviše iz Europe su postavili vrlo precizan rok – lipanj iduće godine.
Transparentnost
Poslodavci će biti obvezni podnositi redovna izvješća nadležnim tijelima o plaćama i to temeljem zakonski zadanih kategorija. Naime, plaće će morati biti strukturirane po platnim razredima iz kojih će trebati biti posve jasno jesu li žene za jednaki rad plaćene jednako. Ne budu li, najavljene su upravne i prekršajne sankcije.
Ono što doduše malo zabrinjava je da se najavljene promjene tiču primarno velikih poslodavaca. A što s malima? Njima će se i dalje dozvoliti diskriminacija žena? Nadajmo se da ne, odnosno da će se kroz izradu novog zakona, a ako ne tada, onda kroz javnu raspravu i to pitanje adekvatno regulirati.
Sukladno planiranom novom zakonu, a prema europskoj direktivi, radnik/radnica će pri samom zapošljavanju morati dobiti točnu informaciju o početnoj plaći, kao i rasponu plaće zajamčenom za određeno radno mjesto, što prema aktualnoj zakonskoj regulativi nije slučaj.
Također, vrlo bitno, poslodavac neće više smjeti naložiti radniku da visinu svoje plaće čuva kao poslovnu tajnu. Dakle, moći će, ako želi, visinu plaće iskomunicirati s ostalim radnicima i na taj način će žena moći utvrditi je li plaćena jednako ili manje od kolege muškarca. Da ne bude zabune, neće ostali imati informaciju o tome kolika je vaša plaća, neće to biti javni podatak, već je na vama hoćete li otkriti ostalima ili pak ne
U svakom slučaju, prema novim će pravilima poslodavci, kako u javnom tako i u privatnom sektoru, imati obvezu objave plaća. Ne, naravno, pojedinačno imenom i prezimenom radnika, nego prema radnom mjestu i ostalim relevantnim kriterijima. Tvrtke s više od 250 zaposlenih tu će obvezu imati već od lipnja iduće godine. One koje zapošljavaju između 100 i 150 radnika morat će je ispuniti do 2031. godine, dok će poslodavci s manje od 100 zaposlenih to moći učiniti dobrovoljno. Pitanje je koliko je takvo rješenje pošteno i učinkovito, jer se može pretpostaviti da će žene – zaposlenice u tim manjim tvrtkama – biti manje zaštićene od diskriminacije na temelju spola nego žene koje rade u većim tvrtkama.
A pravo na privatnost?
Postavilo se već pitanje zaštite prava na privatnost, ali već je gore iz teksta zapravo jasno da o tome nema, odnosno neće biti govora. Jer, ponavljam, neće se navoditi plaće poimenično, već prema radnim mjestima. Možete promisliti – pa kad znamo na kojem radnom mjestu netko radi – onda znamo i pojedinačnu plaću. Pa i da znamo nesumnjivo je da ako stavimo na vagu ova dva ljudska prava – pravo na privatnost i pravo ne biti diskriminiran, odnosno diskriminirana, jasno je koje pravo po značaju u ovom slučaju preteže. Osobno – radije bih da svi znaju kolika mi je plaća, nego da ne znaju, a da ja znam da je moj muški kolega, samo zato jer, što se reče, „nosi gaće“, plaćen za isti posao više nego ja.
