Kroz protekla tri tjedna hrvatska javnost je proživjela razna emotivna stanja vezana uz presude Radimiru Čačiću, Anti Gotovini i Mladenu Markaču, te Ivu Sanaderu.
Tri presude predstavljaju svojevrsni laboratorij sudske prakse, u kojemu hrvatsko pravosuđe i nije pokazalo svoje najbolje lice. Naoko je najjasnija drugostupanjska presuda Čačiću, koja dokazuje da ipak nije moguće „iz nehata“ (Čačićeva samozadovoljna formula) ubiti dvije osobe, izbjeći zatvorsku kaznu i nastaviti upravljati jednom vladom. Dakako, teorije zavjere oko MOL-a i njegove uloge u Mađarskoj, dobile su na snazi, sad u drugom ključu nakon lipanjskog sudskog tetošenja. No, teorija zavjere u Hrvatskoj hrani više obitelji nego neke manje industrije.
Teorija zavjere
Teorija zavjere nije izostala ni u presudi Gotovini i Markaču. Premda je Žalbeno vijeće Haaškog tribunala samo osporilo klimavu optužnicu prilično kompromitiranog tužiteljstva, koje kroz sve ove godine nije uspjelo objasniti po kojim kriterijima odabire ili zaobilazi optuženike, kojom ih pravnom doktrinom optužuje, te s kojim dokaznim standardima, pojavila se lepeza mišljenja koja za presudu hvale ili okrivljuju američke ili sjevernoatlantske utjecaje.
Kod nas se to radi vrlo otvoreno, te se s novim ili starim informacijama o ulozi SAD-a u pripremama i logističkoj potpori Oluji, hoće sugerirati da je Washington nekako utjecao na ishod presude. Identični argumenti djeluju oprečno u Beogradu, gdje čak ni najprosvjećenije osobe srbijanske političke i javne scene, poput Vesne Pešić, nisu odoljeli napadima na Zapad, koji Srbiju „ne voli“. Tako ona u beogradskoj Politici za oslobađajuća presudu veli, „kao da je potvrdila srpsku priču da je tribunal osnovan samo zato da bi se sudilo Srbima; Zapad nas mrzi, ne ceni srpske žrtve i zato za njih nema haške pravde.“
No, ono „kao“ otpada kad Pešićka u nastavku članka ozbiljno govori o „kontekstu spoljašnjih uticaja“ što će se testirati i u skorašnjoj drugostupanjskoj presudi Ramushu Haradinaju. Moje je predviđanje da će Haradinaj, zbog nedostatka dokaza, također biti oslobođen, što će tek razjariti strasti u Srbiji.
Vesna Pešić veli da uloga Haaškog tribunala nije bila realna „u pomirenju na prostoru bivše Jugoslavije.“ To je točno, ali ne iz razloga koji se obično spominju kad je riječ o procesu pomirenja.
Drugi, primjerice američki stručnjak za međunarodnu sigurnost John R. Schindler, misle da bi model južnoafričke Komisije za istinu i pomirenje bio uspješniji i primjereniji za balkanske sukobe od Nürnberg-lite haaškog tribunala. Bilo kako bilo, pomirenje se ne može postići uz pretpostavku da su svi jednako krivi i svi jednako žrtve, te da je dovoljno da se dva sijeda političara poklone pred stanovitim spomenicima i uz tužne osmjehe posrednički i „demokratski“ skinu teret odgovornosti i trajnih učinaka za „svoju stranu“. U takvoj shemi žrtva postaje ne samo suvišna, nego i remetilački čimbenik. Za pravo pomirenje potrebno je utvrditi činjenice i osigurati da budu opće prihvaćene.
No, ni to nije najteže. Samo žrtva može darovati oprost, što je i preduvjet za pomirenje. I na kraju, pomirenje nije povratak na stanje prije sukoba. Pomirenje je ulazak u novi, bolji odnos, koji jamči da se sukob neće ponoviti. Kad sve ovo imamo u vidu, te uvažimo dijametralno oprečne reakcije na presudu Gotovini i Markaču, možemo se samo složiti s Ivicom Dačićem, da između Srbije i Hrvatske vlada hladni mir.
Pravna nesigurnost
Zato je važno ojačati hrvatsko pravosuđe koje je pokazalo svoju najgoru stranu u presudi Sanaderu. Da se u ovom slučaju koristila ista dokazna pravila, kao u presudi Gotovini i Markaču, Sanader bi danas bio slobodan čovjek. No, atmosfera javnog linča, pritiska na sud, curenja dokaznih materijala u podobne medije, te pokušaja da se mnogi drugi operu optužujući Sanadera, imali su učinka. Ipak, teško je previdjeti pompoznu pristranost suca Ivana Turudića, tipičnog predstavnika ispolitiziranog sudskog staleža, koji je selektivno uvažavao razna svjedočenja, prihvaćajući ona što su teretila Sanadera, gotovo redovito od svjedoka koji su sami pod istragom, a onemogućavajući ona što su dovodila u pitanje svjedoka optužbe.
Osim toga, ni tužiteljstvo ni sudac nisu uspjeli utvrditi gdje je novac kojeg je Sanader navodno dobio od Hypo banke, odnosno MOL-a. Po ovakvim dokaznim pravilima nema čovjeka u Hrvatskoj koga se ne bi moglo osuditi na dugogodišnju robiju. To još ne znači da je Sanader nevin; tek da mu se ovim procesom zapravo ništa nije dokazalo. Kao što je Vatikan primijetio u slučaju Dajla, Hrvatska je zemlja pravne nesigurnosti. Pravda za Gotovinu i Markača bila je spora, ali ne toliko koliko hrvatsko pravosuđe.