Zavod za obnovu Dubrovnika predstavio je u srijedu ujutro gradskim vijećnicima, struci i medijima Studiju optimalnog rješenja sustava grijanja i hlađenja u povijesnoj jezgri Dubrovnika.
Studiju je Zavod odlučio izraditi prema naputcima Misije UNESCO-a iz 2015. godine te smjernicama Ministarstva kulturea, kroz nju je multidisciplinarni tim stručnjaka iz područja građevine, arhitekture, strojarstva, elektrotehnike i zaštite okoliša dao stručnu podlogu za daljnja promišljanja o mogućnostima uvođenja sustava grijanja i hlađenja na morsku vodu u povijesnu jezgru.
Time bi se dugoročno pokrenuo proces skidanja vanjskih jedinica klimatizacijskih sustava s pročelja zgrada, koji se već desetljećima postavljaju nekontrolirano i neprimjereno. Također, studijom su predložena rješenja za adekvatne lokacije budućih agregata, odnosno dizalica topline.
Projekt bi se razvijao u više faza i dugoročno, kroz pet do deset godina, kao pilot projekt na međunarodnoj razini. Da bi se zadovoljile potrebe povijesne jezgre agregati će trebati imati ukupnu snagu od 11 do 15 MW, a pojedinačni agregati trebali bi imati od 800 do 3000 kW. Pritom moraju biti vizualno neinvazivni, a nečujni te s pristupom moru.
-Vanjske jedinice klimatizacijskih sustava narušavaju vizuru, zagrijavaju povijesnu jezgru, emitiraju vibracije i ispuštaju kondenzate na ulicu – izjavila je tom prilikom ravnateljica Zavoda za obnovu Dubrovnika i koordinatorica izrade studije Iva Carević-Peković.
-Sustav bi trebao biti vizualno neinvazivan, efikasniji, tiši i komforniji, a trošio bi puno manje energije od današnjih klima-uređaja. Trebao bi raditi besprijekorno, neovisno o vanjskoj temperaturi. Imamo more kao okolišni spremnik topline, a treba nam veći centraliziran agregat te decentralizirana mreža. Voda je za sustave grijanja i hlađenja puno bolji medij od zraka, a more je neiscrpan izvor – rekao je predstavljajući Studiju Vedran Krstulović s Energetskog instituta Hrvoje Požar. Takvi sustavi, istaknuo je Krstulović, već postoje na sjeveru Europe.
-Grad Zurich je prvi ozbiljno upotrijebio ovakav sustav 1938. godine, korištenjem rijeke Limmat. Danas imamo primjer Vartan Ropsten u švedskom Stockholmu, najveće toplinske pumpe na svijetu kapaciteta 180 MW – rekao je te istaknuo kako sustav s toplinskom pumpom već postoji i u povijesnoj jezgri.
-U Kneževu dvoru već skoro 40 godina imamo takav sustav, koji je danas više muzejski primjerak. Vuče vodu iz Porta, koja je dosta toplija, a time i manje učinkovita. Ona je dokaz da je koncept održiv – istaknuo je Krstulović.
-Potrebno je odrediti lokacije zahvata morske vode. Na dubini od 15 metara vladaju konstantne temperature. Ljeti od 16 do 18 stupnje, a zimi 13 stupnjeva – dodao je Krstulović.
Inače, prema specifičnostima gradnje i tehnologije, studijom je područje grada u zidinama podijeljeno na tri zone. Prva je zona Prijekog, Pustijerne i Karmena, druga je Stradun, a treća su zgrade javne namjene (Gradska uprava, samostanski kompleksi, kazalište, kino…). Prema svrsi korištenja, za stambene prostore bilo bi potrebno snabdjevanje 0-24 sata, za poslovne 14 sati dnevno, a za administrativne prostore 11 sati dnevno.
-U potrazi za mogućim lokacijama smještaja agregata preduvjet je bio da je prostor u vlasništvu Grada Dubrovnika, a da odgovara dimenzijama strojarnice – 4 metra širine, 6 metara dužine i 3 metra visine. Predložene lokacije nisu jednako vrijedne u povijesnom, urbanističkom ili javno interesnom smislu – izjavio je Tomislav Vidović iz Zavoda za graditeljsko naslijeđe Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.
Studijom se razmatra deset do četrnaest lokacija za ugradnju agregata: izvan zidina park u Pilama (podzid Ulice Iza Grada te crpna stanica Vodovoda), Iza Grada (JVP Vatrogasci i parkiralište ispod žičare), Posat na Pločama, Tabor i Komarda te dvije puno osjetljivije lokacije unutar zidina Bastion svetog Spasitelja i Zatvor. Predlaže se da se veći agregati rasporede izvan povijesne jezgre, kao i da agregati u parku Pile i u Posatu budu pilot projekt kao manje financijski zahtjevne lokacije.
Sama mreža tog centralnog sustava trebala bi biti duga 4,5 do 5 kilometara, a prijedlog je da prati trasu vodovoda.
Nakon što Studija doživi završnu verziju, slijedi Studija izvodljivosti koja bi trebala odgovoriti i na bitno pitanje koštanja projekta, odnosno mogućnosti financiranja iz sredstava Europske unije.
-U ovoj fazi jedinu odgovornost trpi samo papir – znakovito je rečeno na samom kraju predstavljanja Studije, iza kojeg su brojna pitanja ostala bez konkretnog odgovora.
Tko će se i kako financirati projekt: Grad Dubrovnik iz proračuna ili zaduživanja, javno-privatnim partnerstvom ili će se ‘povlačiti’ EU sredstva? Koliko će izvedba projekta, a kasnije u usluga koštati građane? Tko bi bio distributer, odnosno koncesionar izgradnje mreže, a potom i distribucije energije? Hoće li se i za koliko smanjiti temperatura zraka unutar zidina? Koliko je uopće danas klimatizacijskih sustava u povijesnoj jezgri?
Studija će svim zainteresiranim građanima biti predstavljena u četvrtak 24. svibnja u 17 sati u Zavodu za obnovu Dubrovnika.