Proslava Dana dubrovačkih branitelja i nakon dvadeset godina za sobom vuče kontroverze. Kao da nije dovoljno što se održavaju dvije proslave, što se branitelji međusobno prozivaju. Žarko Tolušić, hrvatski branitelj, dragovoljac, veteran i invalid Domovinskog rata, jedan od sedamnaest prvih logoraša u Morinju, nije se pronašao na spisku branitelja koji se imaju postrojiti na Stradunu na Dan dubrovačkih branitelja.
PONIŽENJE
– Ne znam kome je to u interesu? Kad sam došao provjeriti jesam li na popisu, čovjek mi je pred pedeset ljudi kazao da nisam na popisu, a za mene je to bilo poniženje. Kao da sam došao tražiti nešto što me ne pripada. To me boli više nego sva nepravda svijeta. Pitao sam tko mu je dostavio spisak i on je kazao ime Zdenka Bulića, predsjednika udruge logoraša. Doveo sam Zdenka koji je žestoko reagirao, jer nije imao nikakve veze s tim. Onda je ovaj kazao da je mislio kako mu je Bulić dostavio spisak. Možete misliti da se netko igra s nečijim imenom i pred toliko ljudi kaže: Taj i taj ti je dostavio? Ma, nije ni taj čovjek kriv, ali ako imaš popis s tristo ili petsto imena i ako si mi dao nečije ime, ti moraš znati tko su ti ljudi.
Jeste li doznali tko je sastavio spisak?
– Ne. Pitao sam Zdenka zašto on nije dostavio spisak, a on je kazao kako ga nitko iz organizacijskog odbora nije kontaktirao. Mene zanima dokad se oni misle igrati s nama logorašima? Poslijepodne me zove prijatelj, vjerojatno jer je Zdenko zvao, da se ja nalazim na spisku u Klubu ZNG-a, te da im je taj spisak netko naknadno dostavio. Vjerojatno nakon svega što se jučer dogodilo.
Jeste li provjerili što je s ostalima iz Vaše grupe?
– Ne, ja sam sebe tražio na popisu. A jesu li drugi bili ili nisu, ne znam. Kad sam se izgalamio na tog čovjeka, a ispričavam mu se zbog toga, rekao je da će me staviti na spisak. Pitao sam, po kojoj osnovi? Ne može on na moju riječ i moju galamu kazati da će me stavit na spisak. Na takav način ne trebam biti na spisku. I nisam uzeo vjetrovku i šiltericu i neću doći na postrojavanje.
TKO JE DOSTAVIO SPISAK!?
Ali odbor je pred sedam dana završio evidenciju?
– Ja to ne znam, ali znam da me jučer prijepodne na spisku nije bilo, a sad jesam. Zašto se moram nakon dvadeset godina boriti da me se stavi na spisak? Ne patim za tim, u mirovinu sam pošao prije pola godine, a mogao sam prije dvadeset godina. Nisam htio ići, nego sam radio. Mislim da zaslužujem da mi se kaže da sam bio gdje jesam. Ja sam i dragovoljac i veteran i invalid i zatvorenik. I nakon dvadeset godina mi to rade. Kad su nas zarobili četnici rekli su nam: „Vi ste ili veliki heroji ili velike budale“. Pa neka sad narod zaključi jesmo li heroji ili budale. Mislim da smo bili budale…
U kojem odredu se službeno vodite?
– U odredu 163. brigade, ratni put mi je zapisao gospodin Negodić, koji je bio zapovjednik topništva.
Kako ste završili u Morinju?
– Dana 29. rujna 1991. godine sam kao 26-godišnjak ostavio posao i „obukao“ se. Već 30. rujna smo došli na Prapratno iznad Konavala gdje je u to vrijeme bio položaj pod zapovjedništvom Policije. Dana 2. listopada četnici su prošli do Mrcina, a mi smo ostali tri kilometra unutar okupiranog područja. Po naređenju zapovjednika, da ne idemo dok nam se ne javi. Kad je svanulo ujutro, zapovjednik je pobjegao i nitko nam ništa nije javio. Ovo prvi put govorim jer mi je više stvarno… Mi smo se probili pješke, preko cijelog konavoskog polja, pod njihovom paljbom i došli u Komaje, a četnici su već tamo uspostavili komandu. Čilipi su gorjeli, a mi smo došli u Dubrovnik.
POSLANI U RALJE NEPRIJATELJA
– U Teritorijalnoj obrani nam je jedan od ljudi koji je sad u organizacijskom odboru rekao da idemo po top na Resnicu, da se tamo vojska JNA, ovim riječima, „hoće predat, ali ih nema tko preuzet“. Nas trojica, koji smo prije dva sata došli iz Čilipa, rekli smo kako to ne može biti istina, a on odgovori da nije istina, „meni su sad javili da je to tako“.
O kome je riječ?
– Taj će se prepoznati sam. Samo mi nije jasno kako se takav čovjek može pojaviti u javnosti sada.
Izvršili ste zapovijed i pošli po taj top?
– Da, i mi smo prvi zatvorenici u Morinju, nas sedamnaest. Povjerovali smo tom zapovjedniku iz Teritorijalne obrane, pored svojih zdravih očiju, i u po’ podne 3. listopada 1991. godine mi idemo po top s kombijem od Atlasa i FAP-om od GP-a. Četnici su nas pustili kroz Čilipe, Močiće, Mikuliće… Uputili smo se pješke prema topu nekih tristo ili četiristo metara. Počeli su po nama pucati, a mi smo mislili da naši pucaju po nama i misle da smo četnici. Zvali smo radio vezom da nam se pomogne, a naši su nam rekli da nam ništa ne mogu pomoći, nego da dođemo do mora i doplivamo do Cavtata, koji tada još nije pao. To je bila, blago rečeno, nemoguća misija. Pokušali smo i na kilometar do mora su nas pohvatali.
MI SMO OTVORILI LOGOR U MORINJU
– Nas sedamnaest smo vojnici logoraši, jer smo bili na položaju. Mi smo otvorili logor Morinj. Da su nas kod topa uhvatili pravi četnici koji su bili u Đurinićima, a ne vojnici JNA iz Boke, koji su bili, hajdemo tako reći, pristojniji, ne znam bi li itko ostao živ. Nas su odveli u Đuriniće i jedva smo od tamo živu glavu izvukli. Ne želim razdvajat nas sedamnaest od ostalih logoraša, ali mislim da je nama bilo najgore od svih u Morinju, jer kad prvi dođeš tamo, onda si „zenga“, „ustaša“…
Koliko ste dugo bili u Morinju?
– Bili smo u Morinju do razmjene 12. prosinca u Splitu.
Jeste li se nakon oslobađanja iz logora vratili u vojsku?
– Ne, nisu mi dali da se vratim. Bio sam u Hercegovini do ožujka 1992. godine. Kad sam se vratio u Dubrovnik, opet sam tražio oružje, ali su me odbili. Bio sam kod kuće, na Nuncijati, sto metara od rovova.
Mislite da vam je danas isto kao 1991. godine?
– Ma i gore, jer se vidjelo ako je netko bio u vojsci 1991. godine, a sada ih ima koliko hoćeš. Ja ne znam gdje je tko bio, ali znam tko je bio sa mnom. Da se ja igram nečijim imenom i prezimenom? Nas je sedamnaest bilo na izvlačenju tog topa i da mi netko sada kaže da nabrojim ta imena pet puta bi promislio jesam li koga zaboravio. A netko se nakon dvadeset godina ide praviti pametan i brojati pedeset ljudi. Ma tko ima takvo pamćenje? Ja nemam.
NE TRAŽIM POVLASTICE
– Oni, ako nisu htjeli kontaktirati udrugu logoraša, postoji Ured za stradalnike u bivšoj vojarni. Na kraju krajeva, nama je dolazio Međunarodni crveni križ i mi smo evidentirani i u Ženevi. Pa ako ideš napravit popis nakon dvadeset godina, onda ga napravi kako Bog zapovijeda. Ja ću se ispričati tom čovjeku što sam ga napao jer mi je rekao da nisam na spisku, jer taj čovjek nije kriv, nije pravio taj spisak, ali je on meni prvi naišao. Da sam na njegovom mjestu, nikad ne bih tamo sjedio i kazivao: ti jesi na spisku, ti nisi. Nikad nisam tražio niti mi trebaju povlastice. Samo da, ako se barata imenima i datumima, da se to ne zaboravi. Govorim za sve one koji su bili sa mnom.
Zašto ste zaboravljeni?
– Netko mora biti kriv što se imena nas sedamnaest koji smo otvorili logor Morinj ne mogu zapamtiti. Ili je u interesu onog koji nas je poslao tamo, doslovno u smrt. Možda on neće da se to spominje, želi da se taj dan zaboravi. Pa opet mi nije jasno kako taj čovjek, poslije toga svega, zna da smo mi svi živi? Otkud mu moral da se pojavi u tom organizacijskom odboru? On je bio tada u zapovjedništvu. Ako nas je već poslao tamo, ako smo živi i ako ne želi da se njegovo ime spominje po novinama, onda bi se barem mogao sjetiti tog dana i uvijek bi morao znati imena sedamnaest ljudi koje je poslao u smrt. Ali on nema morala. Kad sam ga vidio pred desetak dana na televiziji s Rudijem Butkovićem, meni je pao mrak na oči.
Jesu li nam potrebne podjele među braniteljima?
– To je u nečijem interesu. Svake godine 13. prosinca udruga organizira ručak, i u zadnjih nekoliko godina se jedva skupe financije. Nitko više to ne financira, počevši od gradske uprave. I da se nitko od gradske ili vojne uprave ne može sjetiti da smo 3. listopada uhvaćeni blizu granice s Crnom Gorom? Ili barem dana razmjene, 12. prosinca? A najbolje se to dokazuje na odbacivanju optužnica za logor Morinj protiv onih trojice ili četvorice koji su mizerno osuđeni na sitne kazne, a koji su nas batinali. A smiješno je da su njih tri, četiri izabrali od pedeset osoba koji su bili umiješani u to. Ukinuli su optužnice i sve ide ispočetka. Toliko o angažiranju države i grada. A mi smo sad s Crnogorcima najveći prijatelji i susjedi, a naš nam je bivši predsjednik rekao da mi s Crnom Gorom nismo ratovali.
ISPADA DA SMO „LJETOVALI“ U MORINJU
Što vi kažete na to?
– Pa on vjerojatno i nije, a ja sam, izgleda, dole bio na ljetovanju s ostalim kolegama. Ali nismo ljetovali jer je bilo zimsko doba.
Gdje ćete biti 6. prosinca, na kojoj proslavi?
– Bit ću na Srđu.
Što očekujete nakon 6. prosinca i proslave? Hoće li se što promijeniti?
– Ništa, može samo biti gore. Moja poruka je da se ni slučajno nitko ne treba prtiti u moje ili bilo čije ime, ako nije siguran. Neka me ostave na miru. Ne treba mi ni postrojavanje, ni medalje, ni ordenje. Ništa, jer ne patim od toga. Ali ne može se mojim imenom tako baratati. Tko je taj, a da nije bio sa mnom, da može reći: „Ti nisi bio tu?“ Tko je taj? Tko? S tuđim imenima se ne može igrati. Nama prvima uvijek negdje zakoči. Je li slučajno ili namjerno, ne znam.
Na kraju razgovora Žarko Tolušić posebno je naglasio:
– Pozdravljam istinske hrvatske branitelje i čestitam im 6. prosinca, Dan dubrovačkih branitelja te Dan dubrovačkih logoraša, 13. prosinca.