Ovo pišem u mraku, na bateriji laptopa. Nestalo je struje i ne dolazi već dobrih sat i pol. Možda će isteći i baterija prije nego dođe struja.
Metlice miksera su u napola dovršenim žumancima. Bjelanjci su istučeni i puštaju vlagu pa će ih trebati ponovno istući. Pleh za kolač namazan maslacem i posipan brašnom, a struja ne dolazi. Ne puštam vodu da operem suđe jer kad nema struje nema niti rada hidrofora. Ako pustim vodu iz sustava sutra ću ga morati servisirati. Funkcionira srećom peć na drva pa nije hladno, a i ova baterija će poslužiti da besmisleno, u pokušaju prisilnog sna, ne držim oči zatvorene kad toliko stvari čekaju da budu dovršene. Sutra sam mislio svećenika pozvat da mi blagoslovi kuću i ambulantu jer me nije bilo kad je to došao službeno odraditi. Htio sam mu ponuditi objed kad dođe. Isplanirao sam neke kotlete baciti u umak, ali mesa nije bilo u prvom od dva dućana u selu, a drugi je zatvoren jer je jučer do temelja izgorila etaža povrh njega koja je bila (do jučer) skladište lokalnog građevinskog poduzetnika. Izgorio je sav građevni materijal, alati, strojevi (neki puni nafte), plinske boca koje srećom nisu eksplodirale i nekog ozlijedile, rezervni dijelovi pekare (za proizvodnju lisnatog tijesta) i valjda još toliko toga da niti vlasnik ne zna što. Guma i stiropor gorili su u gustom dimu koji je u jednom trenutku potpuno izbrisao građevinu. Danas je ostala samo crna konstrukcija od tankog lima i nekakvi, valjda izolacijski materijali koji vise užegli iza ćoravih prozora. Dućan ispod je ostao bez telefonskih veza. Mogla ga je natopiti voda iz vatrogasnih vozila ili kiša koja neprekidno pada preko nestalog krova i prozora, no srećom nije. Uglavnom danas je zatvoren pa nema ničega, dakle niti mesa.
Nisam tako našao ništa slično krmenadlima (kostoletima, kotletima) za sutrašnji objed pa sam stavio namakati grah jer on može poslužiti, zapečen s kobasicama, kao jaki zimski obrok. Interneta nemam od jučer kad je grom udario u telefonske instalacije i spržio mi redom: modem i router jednog od telefona u ambulanti, faks aparat, router i modem u stanu te televizor koji je umro zauvijek. Pokoj mu duši. Zato sada, umjesto da besciljno lutam poljima interneta, pišem ovo u mraku. Mogao bih se ‘hotspotati’ s mobitela jer na njemu imam mrežu i to samo zato jer imam drugog ponuđača usluga od onog kojem je izgorio odašiljač na Velikom Gradu pa njihovi pretplatnici niti signala na mobitelu nemaju. Ovo sve što pišem nije nikakva mašta. Ovo je 21. stoljeće negdje na otoku južnog Jadrana. Struja ne dolazi. Možda napišem cijelu kolumnu na bateriju, ali pokušaj kolača već lagano vidim u smeću ako struja uskoro ne dođe. Vani ponovno grmi. Provjeravam da možda nije iskočila sklopka, no nažalost kriva pretpostavka. Ispričao sam jučer svojoj nećakinji na telefon kako mi je grom sve spržio. Smije se u nevjerici i komentira u kakvoj ja to pripizdini živim. Ne može vjerovati da se čovjeku može desiti da kupi (što srećom nije moj slučaj) skupi televizor koji mu vremenska nepogoda, uobičajena za ovo podneblje, odmah uništi. Nije uništila samo moj. Grom se raširio granama telefonske mreže po cijelom selu, poput septičkog šoka žilama, rastapao žice, napravio požar u skladištu, uništavao telefone, televizore, internetsku opremu, oglušio mještane kod tih eksplozija, da bi izdahnuo u električnom kondenzatu ispred crkve u sredini sela, gdje je napravio krater nasred ceste. Scenarij apokaliptičnog filma u kojem vrhunski zločinac koristi postojeću infrastrukturu da pokori svijet, raznese ustaljene kanone, izazove kaos i glavinjanje. Meni je slika zapravo optimistična. Slijedećih dana, kad stane kiša, odbacivat će se aparati koji više ništa ne vrijede u kante za smeće pa put nepoznatih spalionica ili deponija, u najgorem slučaju završiti na odlagalištima na otoku. Pjevam pjesmu RHCP-a ‘Throw away your television…’. Kataklizma, kažem vam. Razmišljam da uopće ne kupim novi, ali kako imam dvogodišnju pretplatu na digitalnu televiziju nema smisla da propada u negledanju. Glupo ljudsko razmišljanje. Kao ono: pojedeš da se ne baci. Znam da ću kupiti veći u dijagonali. Bolje će leći u veliki prostor gdje je do sada bio ovaj mali, sprženi. Bolje sprženi televizor nego mozak, ali ne mogu si pomoći. Struja ne dolazi. Moram se organizirati nekako da operem zube prije spavanja, a da ne puštam vodu. Možda da izađem na terasu i otvorim usta na kiši.
Vrhunac ludosti je da prekosutra imam prvi sat klavira preko Skypa, internetskog video telefona, koji sam uredno platio. Pitam se hoću li do tada imati internet, struju ili oboje, što mi je potrebno da mi pijanino svira i da imam nesmetani protok informacija preko interneta. Što ću objasniti profesorici zašto nisam ‘došao na sat’ ili ‘zašto nisam vježbao prije sata’? Kako ću joj reći što me snašlo, njoj koja u nekom finom stanu (Rim), čeka da se spojim i pokuša učiniti nešto od mene i mojeg sviranja. O krhkosti materijalnog života! Svejedno.
Danas se ne bih mijenjao s njom, iako već ističe i ova baterija kompjutera, kao i stranica koju dovršavam, a struja i dalje nije došla. U velikoj si prednosti ako znaš da sve što ti je samorazumljivo može tako lako postati dim. Bolje si prilagođen. Grmi i kiša pada nemilice.
Objavljeno u tiskanom izdanju duLista 6. veljače 2019.