Koliko god epiteta da nosi naš grad, od jednoga nikako ne može pobjeći – onoga da je Grad tubaša. Oni stariji dobro će se sjećati velike afere koja je potresala grad kada su se u prvim godinama osamdesetih poznati i viđeni Dubrovčani okupljali u jednoj kući na Obodu. Kasnije je, zbog radnji koje su se tamo, navodno, odvijale i muških ljubavnih peripetija, ta kuća prozvana ‘vila Ubod’.
Teško je reći jesu li razmjeri afere čiji se akteri i danas znaju pobrojavati, tada bili manji ili su izazivali šok i nevjericu. Ipak, treba uzeti u obzir da su takve ‘situacije’ bile zakonom zabranjene, a žene jadne i trpeće pa su skrivale ‘svoju’ sramotu, a dobro znale što proživljavaju unutar svoja četiri zida. Danas, četrdesetak godina poslije, grad opet trese nova ‘tubaška’ afera. Čini se kao da je eruptirao vulkan usred grada.
U današnjim muškim orgijama sudjeluje šaroliko društvo, svakakve fele što bi rekli… Ponajprije oni s čestitim i dičnim brakovima, koji svake nedjelje sjede u prvim redovima do oltara, pri tom držeći svoju lijevu ruku na ženinom desnom koljenu. Spominju se državni službenici, posrnuli sportaši, ljudi s kolarinom, a neizostavni su i ugostitelji. U nekoj od brojnih gradskih smještajnih jedinica ugoste i one sa strane – da sve malo začine. A iza zatvorenih vrata i, uz koktele droga, kreće se u nove seksualne izazove. Zato se i pitamo nije li Dubrovnik opet postao grad tubaša – samo s novim kulisama i skupljim porocima, o čemu se raspreda gdje god se stigne: od gradskih ureda i ulica, do kafića i nedjeljnih obiteljskih ručkova. Ili to nikad nije ni prestao biti?
Naravno da svatko ima pravo živjeti sukladno svojim nahođenjima, vrijednosnim stavovima i potrebama. To nitko ne spori. Ali ima li muškarac pravo – moralno pravo – prevariti ženu predstavljajući se za nešto što nije? Protratiti joj godine života u lažima, uvjeravajući je da je u pitanju ljubav, dok joj je stvarna funkcija samo – paravan? Znamo svi kolokvijalni izraz koji bi tu ‘sjeo’ taman, a počinje s ‘m’ – ali pristojnosti radi recimo radije: hrabrosti da se izađe iz ormara.
A djeca? Zamislite samo šok, nevjericu, srušene svjetove i sram kada otkriju da nisu plod ljubavi, nego tatina potreba da učvrsti paravan i osigura potomstvo – jer to želi ili jer tako nalažu društvene norme, ili pak oboje odjednom. To je već od slučaja do slučaja.
Tamo gdje druga osoba svjesno ulazi u takav odnos, iz kojih god poriva i znajući na čemu je, nije ništa sporno. Po pitanju te osobe, dakle partnera samih. Ali kad u tu priču (ne)svjesno ulaze djeca – onda to prestaje biti privatna stvar i postaje teret koji ostaje za cijeli život.
Zapravo, problem nije u privatnim sklonostima odraslih ljudi – tko što voli, njegova je stvar! Problem je u tome što pri tom stradaju obitelji.
Doduše, uvijek se po dubrovačkom običaju nadođonta i koje ime više nego što ga ima na stvarnom popisu. Afera se tako pretvara u lavinu, ruše se reputacije. Grad trešti kao da mu je netko postavio razglas.
I tu dolazimo do ključnih pitanja: Dokle tako? Gdje je granica između privatne zabave i društvenog problema? Gdje prestaje osobna sloboda, a počinje društvena odgovornost? Jer sloboda da svatko živi kako želi jedno je, ali kad se u priču umiješaju droge, laži i paravani koji razaraju tuđe živote – onda to više nije samo stvar osobnog izbora.
Postavljamo pitanja. Ne zaključujemo! Samo evo, javno postavljamo pitanja – jer praviti se da nema slona u dnevnom boravku je ne samo licemjerno, nego i kontraproduktivno.
I da – za kraj – pitanje je ovo i za psihologe i sociologe: što je to što osobe koje nisu homoseksualne orijentacije u jednom trenutku života ‘prebaci’?! Obijest, jer su sve egzibicije isprobali, a para ko žala pa je sve iskonzumirano i isplaćeno, i sad je sve dosadilo? Pa hajmo probat vidjet hoće li nas, kad nas već ništa drugo ne stimulira, makar i iz dosade i monotonije “iščupat” homoseksualne orgije s drogom na lopate.
Quo vadis, Grade?!