Nakon završetka Domovinskog rata, kao i uvijek kada se radi o važnim i prijelomnim događajima u našoj povijesti, svi zajedno morali smo odslušati „jadikovku“ povjesničara kako im je za stručno i znanstveno bavljenje ovom tematikom nužan vremenski odmak u ime objektivnosti.
Nemogućnost utvrđivanja povijesnih činjenica pravdana je i nedostatkom izvorne građe koja je dijelom uništena još za vrijeme ratnih djelovanja, a posebno u poslijeratnim danima zahvaljujući nebrizi društva. Tako je otvoren prostor brojnim „generalima poslije bitke“, njihovim osobno obojanim „istinama“ u kojima su vođeni „naknadnom pameću“ tražili opravdanje za brojne počinjene propuste i pogreške u djelovanju i radu.
NEMOJTE NAS „BRANITI“
Stoga, veliki broj knjiga memoarskog tipa, čiji su autori u pravilu istaknuti sudionici i kreatori onovremenih događanja, nije pridonio njihovom rasvjetljavanju nego još većem „zamagljivanju“ i udaljavanju od stvarne istine. Došlo je vrijeme u kome su bujali brojni „mitovi i legende“ poznati kao najveći neprijatelji povijesno utemeljene istine. Jedan od najčešće korištenih bio je onaj o Dubrovniku kao „Bežigradu“, Gradu koji se nije želio braniti, nego su to morali za njega raditi uvijek drugi.
Vjerojatno se tu krije i odgovor na pitanje tko nam je i zašto „ukrao“ cijelu dubrovačku 116. brigadu ZNG i kome treba „istina“ o nespremnosti Dubrovnika za obranu o čemu sam nedavno pisala. Koliko je bilo tih koji su nas dolazili „braniti“ svjedoči i uvjeravanje kolege M. Đuraša kako su dubrovački branitelji puno češće od pitanja: „Gdje si ti bio 1991.?“ tražili da ih više ne „brane“.
U široj javnosti i danas živi priča kako su Dubrovčani, u više navrata, odbili primiti naoružanje koje im se nudilo, a kao krunski dokaz korištena je jedna od najvažnijih i najvećih akcija oduzimanja oružja JNA iz skladišta „Male Bare“ u Pločama, čija je dvadeseta obljetnica nedavno obilježena uz nazočnost visokih vojnih i političkih dužnosnika.
AKCIJA „ZELENA TABLA“
Opća nepripremljenost Hrvatske za nametnuti rat posebno je vidljiva po kroničnom nedostatku naoružanja za organiziranje obrane. Uz lovačke puške i kupovinu automatskog pješačkog naoružanja svojim novcem, nakon oduzimanja oružja TO od strane jugo vojske, branitelji su se mogli naoružati jedino iz njenih vojarni. Akcija „Zelena tabla“ izvršena u Pločama 14. rujna 1991. imala je ogroman značaj za naoružanje obrambenih snaga, ne samo u Dalmaciji nego i u cijeloj Hrvatskoj. Još u mjesecu lipnju, predstavnici grada Ploča iznijeli su Ministru obrane RH, generalu Martinu Špegelju, sve podatke o vojnim objektima u Pločama, gdje su bile smještene velike količine oružja i opreme, te se već tada pristupilo pripremanju akcije. Zapovjedništvo cijele operacije preuzeo je general Petar Šimac koji zajedno s Goranom Kovačevićem i Matkom Raosom u rujnu dolazi iz Splita u Ploče. Pored diverzanata, dijela oklopnih snaga, te osiguranja veze koje su preuzeli pripadnici 4. brigade ZNG, angažirane su postrojbe pričuvnog i djelatnog sastava ZNG, te policijske snage i odredi Narodne zaštite iz Metkovića i Ploča. Za transport naoružanja osigurano je 40 raznih kamiona i šlepera iz Metkovića i Opuzena te gotovo isti broj iz poduzeća „Jadrantrans“ iz Splita. Ujedno su angažirane i pomorske snage koje su činili remorkeri, trajekt „Pločanka“ i plovni objekti Luke Ploče koji su trebali onemogućiti djelovanje 16. diviziona minolovaca mornarice JNA iz Ploča. Glavni ciljevi akcije bili su zauzimanje petnaest zidanih skladišta u „Malim Barama“, te zarobljavanje brodova JRM, skladišta u uvali „Tatinje“, kao i vojarne garnizona „Stanko Parmać“. Novi Ministar obrane RH Luka Bebić akciju je nazvao „Tabla“, a trebala je otpočeti 13. rujna na signal „Zelena“. Za početak akcije određen je ovaj datum, budući je tada isticao rok za povlačenje postrojbi JNA u vojarne, koji je u funkciji predsjednika Predsjedništva SFRJ Stipe Mesić, zapovjedio Generalštabu JNA.
KAŠNJENJE I PROPUSTI
O brojnim slabostima prisutnim u organizaciji obrane svjedoči nespremnost svih političkih i vojnih subjekata za preuzimanje odgovornosti za moguće posljedice koje je u slučaju neuspjeha akcije moglo pretrpjeti ovo područje. Predsjednici Kriznih štabova i općina Ploče i Metković nisu željeli otpočeti akciju bez pismene zapovjedi, a ni Ministar obrane, ni predsjednik Vlade nisu je željeli izdati. Radi toga akcija je kasnila cijeli jedan dan, što je omogućilo snagama JNA u Pločama dodatno utvrđivanje i ojačanje te dovelo u pitanje uspjeh cijele operacije. Došlo je do krajnje apsurdne situacije u kojoj je Zapovjedništvo garnizona i JRM na Visu, budući su im dan ranije prekinute telefonske veze i u cijelom području Poneretvlja isključena struja, znalo sve o napadu osim točnog vremena početka, koji kako vidimo nisu znale ni naše snage. Na nepovoljan tijek ove akcije odlučujući utjecaj odigrao je strah od odmazde i napada na cijelu dolinu Neretve snažnim zračnim i kopnenim snagama iz Mostara i Čapljine.
Ovom prigodom, neću se zadržavati na samom tijeku akcije i brojnim slabostima i propustima poput nesudjelovanja dijela snaga iz Metkovića, loše procjene u neuspjelom zauzimanju vojarne i 16. diviziona, ostavljanja cijelog područja bez zaštite od djelovanja neprijateljskog zrakoplovstva i drugog. Ilustracije radi, napominjem da je i pored prekida veza garnizon u Pločama neometano komunicirao sa zapovjedništvom u Splitu preko jedne veze koja je „zaboravljena“, a išla je s najvažnijeg vojnog centra veze na ovom području, Rote na Pelješcu. Prekinuta je tek te večeri zahvaljujući angažiranju Hrvata oficira JNA i SJP „Grofova“, pod vodstvom Ile Topuzovića koji su zauzeli objekt, a oružje prenijeli u Dubrovnik.
MIT O KOLAČU
S obzirom da je u akciji „Male Bare“ oduzeto oko 5000 pušaka, 190 puško mitraljeza, 84 topa od 20 i od 40 mm, te više stotina tona pješačkog i topničkog strjeljiva, te da je veliki dio tog naoružanja „netragom nestao“, a da Dubrovnik i pored svih nastojanja nije dobio gotovo ništa, u slijedećem broju ovog feljtona nastavit ćemo priču kako je Dubrovnik izgubio u igri na „MALE BARE“. Vjerujem da ćemo iznošenjem brojnih činjenica okončati, ili barem onemogućiti daljnje širenje mita o tome kako ovaj Grad i njegovi branitelji nisu htjeli uzeti dio tog „kolača“.
Prilog:
Revers Štaba TO Ploče za jedan top – Flack 20/1 mm – svjedočanstvo o "mrvicama" dobivenim nakon beskrajnih moljenja