Lijevo uz skale, u kući na kantunu gdje se spaja Prijeko sa Dropčevom, onim njenim gornjim dijelom, živjela je nekad obitelj Kisić, gospar Miše i supruga mu Kate, sin im je Robert iz Igara. Gospar Miše držao je ključeve parka Gradac, a možda i još nekog od dubrovačkih parkova, koliko prisjećanje služi Branku i Frana.
Svako večer u neke ure, zavisno od stađona godišta, prošetao bi s Prijekog preko Pila na Gradac, te zaključao vrata tamošnjeg parka, vrata kojih već dugo nema. Isti đir učinio bi i izjutra, kad bi otključavao ta vrata. I tako godinama. On je zadnji koji je to činio. Na neki način, gospar Miše bio je nešto kao zadnji „gospar noći“, s njim je ta časna dužnost prestala postojati nakon skoro sedam stoljeća!
Provizori i gradske straže
„Gospari noći“ – Domini di nocte, bili su časnici od gradskih vrata, dežurni noćni stražari čiji je posao počinjao kad bi zazvonilo prvo zvono Zdravomarije! Iznova idemo opet do zapisa gospara Lukše Beritića, jednog od osnivača Društva prijatelja dubrovačkih starina, koji je godine proveo prelistavajući arhivu i stare spise, te iz njih saznajemo kako 23. kolovoza 1345. godine Vijeće umoljenih bira tri provizora, tada ugledna građanina, a to su bili Junij Držić, Martinusius Menčetić i Šimun Benešić, koji su imali zadatak sa tada aktualnim Knezom predvidjeti sve što je potrebno za bolje utvrđenje tadašnjih zidina Grada, dakle skoro pa i za čuvanje tadašnjeg državnog teritorija. Bio je to početak službe provizora, nadstojnika gradskih straža, koja je postojala sve do pada Republike. Kasnije je broj provizora povećan na pet, pa na deset, ali stalno je njihova dužnost bila brinuti se za utvrđivanje obrane Grada i za pripadnike i obaveze straže, „gospara noći“, koji su bili smješteni u Luži. Uloga „gospara noći“ za vrijeme strašne kuge 1348. I narednih godina, također je bila velika, ali prije svega oni su bili čuvari mirnog noćnog sna Grada. Od troje vrata kojima se moglo ući i izaći iz tadašnjim zidinama zaokruženog Grada, dvoja vrata se po noći zatvaralo drvenim vratnicama, kapetan straže vrata je zatvarao poslije trećeg zvona, ključeve predavao Knezu, te ih izjutra opet otvarao. Već uoči rata između hrvatsko – ugarskog kralja Ludovika Velikog i Mlečana za Dalmaciju 1357. godine, Dubrovčani se pripremaju za nova utvrđenja Grada, ali i Stona, sluteći kako bi iz navedenog rata mogli izaći kao konačno slobodna mala državica, oslobođena tutorstva Mlečana.
Vrata i ključi od Grada
Stoga je i naredna, 1358. godina, vrlo značajna za daljnji napredak i razvitak Dubrovnika, jer te godine se zauvijek oslobađaju mletačkog kneza, te od 1359. sam bira svoje rektore, svog kneza koji se mijenja svaki mjesec. Odmah po odlasku zadnjeg mletačkog kneza, Veliko vijeće 3. ožujka 1358. zaključuje da se potpuno zatvore sva gradska vrata i svi otvori prema moru. Ostavljaju otvoreno samo četvero vrata Grada; vrata Svetog Luke, ona danas znana kao donja, stara vrata od Ploča, zatim vrata od Klaonice, koja kasnije zamjenjuju vrata od Ribarnice, te vrata od Pila i vrata od Drvarnice, koja se kasnije preimenuju u vrata od Ponte, kako ih se i danas zove. Sva ta vrata zaključavali su „gospari noći“, vrata od Pila i od Ploča imala su čak dvostruko osiguranje, te Grad nakon spuštanja mosta uopće više nije bio otvoren tijekom noćnih sati i njegovi su stanovnici mirno spavali iza i unutar zidina. I dalje se donose odluke o pojačanju straže, te 24. kolovoza 1358. godine. Tih godina počinje gradnja većeg broja kula – bastiona, te utvrđivanje i širenje zidina. Veliko vijeće uvodi rektora vrlo važnog Arsenala, sa zvanjem admirala, važnu funkciju koja je također postojala do pada Republike. Admiral je obično bio pomorski kapetan sa Lopuda, upravljao je Arsenalom u Portu, a za vrijeme Feste Svetog Vlaha on je podizao zastavu Republike na Orlandov stup, što je također potvrda koliko je tadašnjoj vlasti bio bitan. Ostaje zapisano kako je zadnji admiral bio Cvijeto Jakšić.
Ne usnule noći naših dana
Iako je sve bilo u mraku, ipak je postojao neki noćni život, pa čak i zabave u skrivenim betulama i gdje sve ne, mladost se okupljala i veselila, a ulicama su se kriomice nosile – stražarima, čuvarima noći – „Gosparima noći“ – vidljive noćne svjetiljke, jer nakon trećeg zvona nitko nije smio izaći vani bez svijeće, a stranci, tadašnji posjetitelji Grada, ni sa svijećom. I svi su bili mirni, tko je spavao, mirno je spavao, a tko se malo proveselio, znao je kako Grad čuvaju „gospari noći“. Stražari koju su svako večer zaključavali, a izjutra otključavali vrata Grada. Padom Republike nestali su „gospari noći“, nijedna vrata se više nisu zatvarala, mostovi se nisu spuštali. Oni Grad i ulice mu više nisu čuvali. Tek gradski parkovi, posebno oni van zidina, još dugo iza. Gospar Miše Kisić zadnji je to činio i imao ključeve parkova, zadnje parka Gradac. U današnja vremena sve je manje pravih „gospara noći“, uvjerili smo se u to i ovo ljeto, noći po ulicama Grada pune su vike i buke, urlika i pijančenja, lumperaja, pa čak i golotinje naših dragih mladih turista koji malo tog poštuju, a najmanje nas i ovaj Grad. Komunalnih redara, policajaca, kako već zvat te koji bi trebali brinuti o redu i zaboravljenoj pristojnosti ljetnog dubrovačkog ludila sve je manje, posebno tamo gdje bi trebali biti. Umjesto „gospara“ i nekad mirnih noći, dobili smo sulude „gospodare“ noćnih ura i neusnule noći naših dana. I sve postaje, u što smo se uvjerili i ovo ljeto, nešto što nema veze ni sa skladom, ni redom, ni mirom, a posebno ne sa „gosparima“, noćnim čuvarima Grada u vrijeme kad „usni Grad gospara“!