Goran Višnjić ili Šime, kako ga je nazvao profesor na akademiji kad je čuo da je iz Šibenika i prokomentirao: ‘Ne možeš biti iz Šibenika i zvati se Goran, ti si Šime!’ I tako je ostao Šime za kolege, prijatelje, publiku… Vratio se u Grad, na Ljetne igre. S ulogom Nika Marinovića, zanimljivo, povratnika iz Amerike, negativca u Vojnovićevom Ekvinociju, čija se premijera bliži i s nestrpljenjem iščekuje. Iako, Šime to ne doživljava tako, on kaže da se nije vratio, jer nikad nije ni otišao. ‘Uhvatili’ smo ga između proba koje se odvijaju na Posatu, gdje će i biti uprizorena ova drama, i na kavi u Gradskoj pročakulali…
Redatelj Ekvinocija Krešimir Dolenčić na moje pitanje prošli tjedan odgovorio mi je protupitanjem: ‘Ima li bolje i jače uloge za povratak Gorana Višnjića u Dubrovnik od Nika Marinovića koji se vraća iz Amerike?’ Ima li ili nema, kako je Dolenčić dao naslutiti? Kako ste izgradili njegov lik i, ono što se uvijek pitam glede ‘uranjanja’ glumca u ulogu: sa sličnostima je čini mi se lakše, ali kako se sroditi s osobinama karaktera koje su vam daleke, strane, odbojne čak?
Ima fantastična scena u filmu Nothing Hill kad Hugh Grant glumi novinara, prilazi glumcu i pita ga: ‘Dobro, kako ste se uživjeli u taj karakter?’, a ovaj mu odgovori: ‘Nikako, glumim serijskog ubojicu!’ Tako da to uživljavanje u karakter je zadnja instanca, sami kraj, kad je sve tehnički odrađeno, kad je sve napravljeno kako treba, kad su sve ove stvari završene, ako Bog da, da imate toliko vremena da dođete do toga onda krenete razmišljati o tom nekakvom uživljavanju u ulogu.
Ali odgovor na prvo pitanje – je li ovo genijalna uloga za nekakav povratak?! Ja ne smatram da je ovo ikakav moj povratak. Ja to totalno drugačije gledam. Ja sam tu bio, igrao osam ljeta, dolazio često u Dubrovnik i radio sam kao glumac cijelo vrijeme. Meni je sve to u glavi jedan veliki kontinuitet. Uvijek je bilo logično da će se ovo dogoditi, bilo je samo pitanje vremena kad. Lina Njirić i ja razgovaramo o mom dolasku na Ljetne igre barem zadnjih 7 godina. Stalno gledamo kad, kako, što, hoćemo li uspjeti… I sad kad se sve izdogađalo s tim Covidom, jednim štrajkom, drugim štrajkom, Hollywood je usporio produkcije, preselio sam se u Englesku tako da sam počeo dolaziti u Hrvatsku jako često i zimi i ljeti. Naletim na Dolenčića sasvim slučajno na predstavi u ITD-u koji mi kaže da sutra ima razgovor sa Senkom Bulić u vezi Ljetnih igara. Meni već klikeri počnu raditi za iduće ljeto. Čujemo se sutradan, kaže: ‘Senka hoće da radimo Ekvinocijo, Niko?!’ Ja kažem – može, ali daj mi par mjeseci samo da vidim da se slučajno nešto ne dogodi u rasporedu. Zovem svog agenta i pitam pauzu cijelo ljeto?! Riješeno! Ja znam da ljudi sa strane to gledaju na način – Evo, Šime se vratio u Dubrovnik! Što se mene tiče – nisam nikad ni otišao!
Na Posatu je sada sigurno posebna atmosfera. Vojnovićevska melankolija protkana čežnjama, nabijena emocijama, teška… s jedne strane. Vjerojatno se i vi, na trenutke makar, prepustite nostalgično-sjetnim prisjećanjima na zajedničke početke, prve uloge na Igrama… S druge, neminovno veselje da je ovako sjajna ekipa ponovno na okupu?
Naravno, vi kad dođete vidjet ćete scenografiju, završeni proizvod. Ali mi kad smo došli tamo, prvi dan, mi smo to zvali betonjara. To je jedan betonski pod i zidine su strašno daleko jedne od drugih. Nešto kažete i glas se izgubi. Kao da je crna rupa. Ja koji sam osam godina bio na Lovrjencu, koji je zapravo jedno kazalište, kad sam došao na Posat bio sam u šoku. Gore na tvrđavi imate te zidine koje vas štite, koje pomažu vašem glasu da dopre do publike. Pitao sam se kako će to izgledati na Posatu, je li uopće izvedivo. Krešo je već dogovorio da ćemo imati bubice. Ja nikad u životu s bubicama nisam igrao. Joj, ne, prva predstava nakon dugo vremena, a ja moram imati bubicu! Tako da taj prvi dolazak na Posat bio je više tehničke prirode. Ali evo sada konačno nakon što smo zaigrali, nakon što su počeli dolaziti dijelovi kostima, rekviziti, scenografija, dolasci s nekakvim brodovima, more je počelo igrati u toj predstavi… More je jedan veliki dio predstave. Počeli smo graditi tu priču i sad se već osjeća taj Vojnovićev Ekvinocijo, osjeća se Grad i osjeća se ta čežnja, slutnja, dolasci povratnika, odlasci ljudi u inozemstvo. Zapravo, drago mi je da radimo intervju sad, a ne prije 15-tak dana, jer je to bilo sve još u tehničkim probama, tako da smo sad zapravo na pragu nečega. Imamo još desetak dana, taman da dođemo do tog nečeg gdje mislim da bismo trebali biti.
Opet ću spomenuti Dolenčića. Iz onoga što mi je rekao bilo je više nego jasno da je, poput duha oca Hamleta kojeg ste utjelovili upravo pod njegovom redateljskom palicom na Lovrijencu, na Posatu s vama sveprisutan duh velikog Jupe – Joška Juvančića. Navodi redatelja koji se, kaže, s njim ‘savjetuje’, pa tako posredno i vas glumce?
A čujte, Jupa je ostavio, ne želim zvučati patetično, ali neizbrisiv trag u mom životu. I od druge godine Akademije otkad mi je dao povjerenje da glumim Laerta, što je za klinca bilo ogromno povjerenje, do toga kad se Rene Medvešćak razbolio pa je trebalo uskočiti i odigrati Hamleta za 30 dana, tu mi je drugi put ukazao veliko povjerenje. Poslije smo radili Ribarske svađe, postali smo prijatelji. On je bio jedan od velikih mentora u mom životu i svaki put kasnije, kad sam već bio u Americi, našli bismo se ljeti na Stradunu. Tako da taj jedan hommage Jupi će neizbježno biti na tom Posatu. I od mene i od Kreša koji je isto s Jupom bio veliki prijatelj, isto mu je Jupa kao i meni bio mentor. I taj Ekvinocijo Jupin je ostao poznat u Gradu i nadamo se da ćemo taj neki Jupin duh osjetiti i da će nam doći neki njegov mig s neba. Da će biti sretan s tim što napravimo.
Nema Jupe i mnogih još velikana, kolega, prijatelja… Nema Talira gdje smo se družili iza predstava… Mnogi kažu – nema ni onog Dubrovnika. Prožvakala ga strka za profitom, masovni turizam, profana zabava… Kako ga vi doživljavate danas, u odnosu na desetljeće-dva unazad?
To je kompleksno pitanje. Ja sam uvijek bio optimist i mislim da stvari imaju svoje amplitude, da idu na bolje, na gore… Uvijek nakon nevere svane sunce. Mi kad smo došli u grad ’94. za vrijeme rata, grad je bio prazan. I tu smo slušali priče od naših starijih kolega kako je prije bilo divno u Dubrovniku, kako je grad bio pun, kako je Stradun bio krcat, kako su bili policajci na ulazu i izlazu iz Grada jer su morali kontrolirati taj priljev turista. Nama je to bilo nestvarno. Pa, ja sam prvi put došao u Dubrovnik ’94. Tad je bio grad duhova. Mi smo bili jedina predstava koja se radila gore na Lovrjencu. Ali Grad je nekako bio naš. Mi smo znali biti u Taliru do zore, doslovno do zore. Nitko nas ne bi tjerao, nitko nam ne bi vikao odozgor: ‘Prestani pjevat!’ I naravno, stvari su se mijenjale iz godine u godinu. Na bolje, jer je grad živnuo. Ljudi su se vratili, turizam se vratio. I sad je to otišlo možda u neku drugu krajnost. Nadam se da će grad nekako uspjeti vratiti svoju dušu, da će uspjeti naći neki balans između turizma i kulture. S druge strane, turizam financijski hrani tu kulturu. Mislim da ima prostora za Dubrovačke ljetne igre da postanu još bolji, još moćniji festival na svjetskoj sceni. Ne kažem da sada nisu, nemojte me krivo shvatiti, dapače, malo koji festival se može pohvaliti sa 75 godina dugom tradicijom, ali ima tu jako puno mjesta još za napredak. Uvijek se može iznaći više novca, uvijek se može dovesti neko veće ime, nekoga boljeg, zanimljivijeg. Ako imate takav turizam i ako cijela država postane bogatija i moćnija u nekim segmentima, to se isto tako može i moralo bi odraziti i na kulturu. Ja bih to volio vidjeti. Tako da ja gledam s pozitivne strane. Naravno, ima toga što ste rekli, ali treba naći neki balans. Znam da se ljudi žale na cijene i sve to skupa, ali ipak se neka ekskluziva treba održavati. Problem je onda što domaći ljudi trebaju plaćati te iste cijene. Tako da… to bi bio intervju sam po sebi: koje je moje mišljenje o tome, ali ja niti sam profesionalac, niti ekonomist, ovo je samo moj dojam. Nadam se da se to dvoje može dobro nekako ‘oženit’, taj turizam i priljev novca, i da se to može prebaciti na kulturu i pozitivno odraziti na cijeli grad.
Moram Vam postaviti pitanje u vezi s greškom koja vam se omakla na otvaranju Igara. Naime, preskočili ste stih himne slobodi što vam je publika, naročito dubrovačka, jako zamjerila, kao nešto neoprostivo. U svim branšama se događaju greške, ali vi glumci ste baš onako izloženi stalno. I jedna greška nerijetko baci u sjenu tolika postignuća. Grize li vas što ste pogriješili ili ste se naučili da kad se nešto ne može popraviti idete dalje i ne osvrćete se?
Ja ću vam reći samo jednu rečenicu: ‘The show must go on!’ I to je sve što imam reći na tu temu.
Ostvarili ste uspješnu karijeru u Hollywoodu, međutim odlučili ste se za život na engleskom selu. Zašto ne Amerika ili pak Hrvatska? Zašto baš Engleska?
Puno je razloga. U zadnje vrijeme u Americi, koji god posao sam dobio, snimanje je bilo u Europi i na engleskom jeziku. Bilo je to ili u Pragu, Glasgowu, Dublinu ili Londonu. I roditelji su nam sada već stari, pa smo se htjeli preseliti da smo negdje bliže. Engleska je bila u Europskoj Uniji kad smo mi donijeli odluku o preseljenju, nije bilo korone. Tako da su ta dva faktora utjecala na odluku – bit ćemo u Europi, bit će vrlo jednostavno putovati unutar Europe ili do Amerike. Imate direktne letove. Ipak iz Hrvatske morate ići preko Frankfurta za Ameriku, tako da smo centralno locirani, a još uvijek u engleskoj govornoj zoni, što je meni jako bitno zbog jako puno stvari. To je bio nekakav logičan slijed, ali onda naravno život odluči pomiješati karte drugačije. Dogodi se korona, pa godinu dana kasnije nakon selidbe dogodi se Brexit pa Engleska odjednom nema ništa s Europom, ali Bože moj, to je život!
Kako se jedan Dalmatinac prilagodio na englesku klimu?
Na moru sam. Volim ući u more i roniti satima, ali nisam od klasičnog kupanja. Meni je najbitnije da vidim more ispred sebe. Onda mi je sve nekako posloženo kako treba.
Slava je istovremeno i blagoslov i breme. I s njom se treba naučiti nositi, živjeti. Kako je kod vas taj proces, a neminovno je riječ o procesu, tekao? I jeste li sada na miru s njezinim manje lijepim aspektima, sa sobom i okolinom?
Mislim da ste sami odgovorili na pola pitanja. To je točno to! Znači, dvosjekli mač. Ima neke lijepe, divne stvari, ali i neke koje su baš nekad teret. I nosite se s tim. Kad se lijepe stvari događaju, uživate u njima; kad se ružne stvari događaju, morate se naučiti kako se nositi s njima. Kad ste mlađi, napravite neke greške, shvatite dan kasnije da možda niste tako trebali reagirati. Kad ste malo stariji, onda mislite da ste iskusniji u tim stvarima. Onda se dogodi nešto loše, pa reagirate još pet puta gore baš zato jer ste stariji, onda se pitate: “Kako to da se meni to dogodilo?!” Ja uživam u svom poslu. Stvarno sam blagoslovljen od kad sam počeo raditi i u nekakvom mom svakodnevnom užitku bavljenja ovim poslom i financijski, tako da stvarno ne bih rekao da bih išta mijenjao.
Dubrovnik je specifičan po mnogočemu. Ovdje čeljad drži andu, poznatu osobu će pogledati onako krajičkom oka, ali da će prilaziti, vrištati, tražiti autograme… u pravilu neće. Na Stradunu je svak isti. Pamtimo svi anegdotu kad je oriđino Ivo Labaš od Liz Taylor zatražio olovku i papir i na njezino čuđenje on njoj poklonio autogram. Tako da – za pretpostaviti je da Vam je tu ugodno?
Dolazim tu skoro svako ljeto. Imam tri doma u Hrvatskoj: Šibenik, Zagreb i Dubrovnik. Meni je više problem kad moram ući u Grad, žuri mi se, brzo hodam, moram ići na probu, a Ploče su krcate turistima, moram čekati. Najradije bih preskočio konop. Ali što se tiče lokalnih ljudi, osjećam se k’o doma. Mislim da ni mene ne doživljavaju k’o Liz Taylor. Mislim da o meni misle više kao: “Naš Šime”. Šime sjedi tamo, pije kavu, isto kao u Šibeniku, ne obraćaju pažnju ni tamo.
Foto: Ivan Pozniak