Nastavnica u našoj glazbenoj školi koja je, kao što znamo, u sklopu Umjetničke škole Luke Sorkočevića, skrenula nam je pažnju na specifičnosti koje gotovo onemogućuju provedbu sigurnosnih mjera koje su, nakon zagrebačke tragedije, propisane Protokolom kao obvezne.
-Nisam roditelj, ali sam ona koju najmanje spominju, nastavnica! Kod nas u školi dežura tehničko osoblje, naše drage spremačice koje su bile prisiljene na to. Nitko se ne bavi problemom glazbenih škola. Tamo se svako dva minuta zatvaraju i otvaraju vrata jer nemaju sva djeca u isto vrijeme sat instrumenta. A imamo i koncerte. Znači, naše spremačice bi trebale imati popis čeljadi koja će doći, pregledavati im stvari i ostalo. A kad bi one trebale raditi ono što im je u opisu posla? Pospremati učionice? Moja škola je u povijesnoj jezgri. I sami znate da u sezoni svakodnevno zalutaju furesti, pa tako može i bilo tko drugi. Moraju li spremačice, kojima to nije u opisu radnog mjesta, biti na ‘prvoj crti obrane’? Moram li se ja kao nastavnica, koja ionako brinem za svoje učenike a i ostalu djecu na koju naiđem, osvrtati oko sebe i bit u stand by– u da ih zaštitim? Makar je meni, kao nastavnici, to instiktivno. Zašto se glazbene škole marginaliziraju i ne spominje se njihova specifičnost? – pita se Jelica Boto.