Glazbena radionica Sorgo osnovana je davne 2001. godine s ciljem promoviranja dubrovačke glazbene baštine, ali i da pronalazi nove načine interpretacije i potiče ljude da pišu novu glazbu.
O radu Glazbene radionice Sorgo i stanju u dubrovačkoj glazbenoj umjetnosti razgovarali smo s osnivačima radionice, glazbenicima Marijom Grazio i Aljošom Lečićem.
Kako je došlo do osnivanja Glazbene radionice Sorgo?
Marija: Radionica je nastala kao želja da promoviramo glazbenu ostavštinu Grada, ali i da damo prostora novim glazbenim djelima kako bi zaživili, a ona bi svjedočila da je Dubrovnik uspio održati osjetljivost za kulturu i glazbu. Pokušavamo pronaći nove načine prezentacije povijesne, klasične i suvremene glazbe. Prvi koncert imali smo 2001. u prosincu i od tada s većim ili manjim uspjehom uspijevamo okupiti velik broj glazbenika, a publika i kritika nas u tome podržavaju.
Aljoša: Kroz radionicu je prošlo sigurno 50-ak ljudi te još niz različitih komornih sastava , što Dubrovčana, što glazbenika iz ostatka države, ali i iz susjednih i daljih zemalja.
Je li vam teško ostvarivati projekte s obzirom na ovu krizu?
Marija: Kroz ovih 11 godina financirao nas je Grad Dubrovnik, Županija i Ministarstvo kulture RH, a potpmognemo se i nekim donacijama. Kako smo okrenuti stručnom radu, još se uvijek oslanjamo na entuzijazam sudjelujućih glazbenika, mada su svi profesionalci i vrlo često vrhunski umjetnici, a novca ima toliko da za sada uspijemo financirati minimalne troškove. Naši koncerti nisu mega koncerti, to su elitistički koncerti po svom obujmu i po kvaliteti, dakle ne pokrivaju sami sebe financijski, a visoko su profesionalni i motivirajući. Usprkos toj svojoj elitističnosti ili baš zahvaljujući njoj, ovakav vid projekata, udruga i radionica su ono istinsko bilo kulture grada.
Pomoć klasičnoj glazbi
Aljoša: Pitanje novaca pitanje je rentabilnosti. U malim narodima kao što u Hrvati, kultura mora biti bar jednim dijelom financirana od države. Naravno, kad se govori o onome što se naziva klasična glazba, ona se percepcira kao nešto vrijedno, no kada dođe do krize, ona je prva na udaru. I onda se mnogi pitaju treba li biti financirana od strane države i zašto se ne bi prepustila tržištu. Kada govorimo o popularnim (pop zvijezdama), ljudi nisu svjesni da su i te pop zvijezde najčešće indirektno financirane od strane države, to jest nas samih. Kad govorimo o trajnim vrijednostima, klasična glazba mora biti potpomogana, a na organizatorima koncerata je da pronađu model gdje će se taj udio smanjiti u nekoj mjeri.
Jako je zanimljiva činjenica da u Dubrovniku imamo glazbenike koji skladaju. Taj broj bio je vidljiv i po programu vašeg zadnjeg koncerta “Dubrovačkih suvremenih skladatelja”. Ljudi zapravo ne znaju za taj rad!
Aljoša: Kod skladateljstva postoji dio potrebne i nepotrebne mistifikacije. Zato što je „skladatelj“ profesija koja se uči i svakako to je netko tko je završio studije za skladanje. No, svaki muzičar je pozvan da sklada nešto, a tu je tržište koje kaže „ovo želim čuti, ovo ne“. Danas su klasični instrumenti vezani najčešće za događaje: vjenčanja, sprovode, prijeme, otvaranja. Mladi ljudi će rijetko posegnuti za klavirom, violinom ili flautom, vjerojatnije je da će posegnuti za laptopom i u tom mediju će se onaj koji ima ikakvo glazbeno nadahnuće, izraziti. I to uopće nije loše. Neki od naših koncerata dubrovačkih skladatelja uključivali su takve vidove izražavanja. Svako stvaranje je više nego dobrodošlo. Klasična muzika ima jedno malo breme, a to su velika imena iz prošlosti. Kada se ta imena spomenu, muzičari se smrznu i suspregnu potrebu da se izraze. Bitna je komunikacija između tradicionalnog i novog shvaćanja muzike i mi pokušavamo ne razbiti tu komunikaciju, već ih povezati.
Prva opera u Gradu izvedena 1627.
Prikupljate i stare note i suvremena djela?
Marija: To nam je bio jedan od ciljeva na samom početku. Aljoša je prepisao i pripremio za izvođenje veći dio arhivske građe franjevačkog samostana, a želja nam je sustavno izdavati notni materijal, ne samo iz arhiva, nego i novonastale skladbe.
Aljoša: „Glazba je zvonka radost“, no zvonkost nestaje kada glazba umine. Stoga je treba rekonstruirati i zapisati na neki drugi medij kako bi se ponovo mogla izvesti. Problem stare glazbe je taj što je ona uminula kada je odsvirana, a ako nije zapisana, ona je nestala. Dubrovnik u svom naslijeđu ima veliku količinu muzike koja je stvorena upravo u Dubrovniku, no ona je vjerojatno nepovratno izgubljena u Velikoj trešnji 1667. godine. Ono što je ostalo, čuva se u arhivu Male braće. Ali i to malo što je ostalo je najbogatije što Hrvatska uopće ima. I taj dio materijala često smo prezentirali u sklopu naše radionice, od prvog koncerta pa nadalje.
Koliko ste materijala našli u arhivu?
Aljoša: Ima još puno posla, nikad ne znaš što se tamo može naći. Recimo u Dubrovniku je 1627. godine napisana i izvedena opera. To je izuzetno, jer je jedan mali gradić bio ukorak sa svijetom, sa nečim strahovito modernim. Libreto te opere postoji, no muzika ne postoji. Možemo se nadati da će iz nekog kantuna, iz nekog ormara jednog dana ispasti.
Kakvo je danas stanje u glazbenoj umjetnosti u Dubrovniku?
Aljoša: Dubrovnik je Grad koji puno izdvaja za kulturu, i to većinom za javne ustanove u kulturi koje rade nešto bolje ili nešto lošije, i to automatizmom koji osigurava kontinuitet, ali je nekad i letargičan jer nema potrebu za borbom na tržištu. Kultura je u zadnjih par desetljeća jako promijenila svoju ulogu. Ona danas ima drugačiju ulogu nego prije 30-ak godina. Ona 80-ih ima elemente bunta, u 90-ima element potvrđivanja nacionalne svijesti i pripadnosti, a u 2000. postaje komercijalna, a danas je jako velik dio podređen komercijalizaciji. To nije nužno loše, no volio bih vidjeti da ta glazba, pored ostalih stvari, formira identitet Dubrovnika i da se Dubrovnik može prepoznati kao mjesto sa 50-ak tisuća stanovnika koje ima jedan svoj prepoznatljivi identitet.
Osnivanje Glazbene akademije
Uključeni ste i u formiranje glazbenog studija na Sveučilištu u Dubrovniku?
Marija: Članovi smo Povjerenstva za izradu curriculuma budućeg studija. Ne osnivamo samo novi glazbeni studij u cilju uskog glazbenog obrazovanja, nego dugoročno gledano, cilj nam je podignuti razinu intelektualnog i umjetničkog promišljanja koji će donekle moći parirati i korigirati jednoznačnost agresivnog turizma kakvog danas imamo u gradu. Podignuli smo visoko letvicu i ako se ostvari sve što smo planirali, odmaknut ćemo se od hrvatske provincijske priče, kad je riječ o valoriziranju u svijetu naših sveučilišta odnosno glazbenih studija. Pridobili smo profesorske i glazbene zvijezde da nam budu nositelji kolegija glazbenih instrumenata, a dobro osmišljena „logistika“ odnosno teoretski dio studija upotpunjen s novim kolegijima, obrazovat će naše studente u vrhunske glazbenike i širokoobrazovne akademske građane. Pozvali smo što po prijateljskoj liniji, što kao njihovi bivši studenti, imena kao što su Dubravka Tomšić, Radovan Vlatković, Dunja Vejzović, Mario Nardelli, a za teoretski dio studija imamo predavače koji su diplomirali odnosno doktorirali na najboljim europskim akademijama. Namjeravamo proširivati studij nadalje sa smjerovima kojih nema u širem području regije, kao što je smjer za srednjovjekovnu glazbu i smjer tonsko snimanje. Vizija koju smo napravili za sljedeće desetljeće stoji na čvrstim osnovama konstruktivnih i sistematično razrađenih ideja, potpomognuta našim iskrenim željama da napravimo ovaj grad zaista gradom koji korespondira i nešto znači u suvremenim kretanjima u kulturi.
Aljoša: U podizanju te letvice ključna je stvar ekonomičnost. E sad, kako povećanje kvalitete može biti jeftinije, nego recimo održavanje neke (ispod) prosječne kvalitete? Realno, Hrvatskoj sa 4 i pol milijuna stanovnika ne treba još jedna Glazbena akademija. No, Dubrovnik je treba, a može je učiniti isplativom ako napravi visokokvalitetan studij koji neće samo privući ljude iz Dubrovnika i iz Hrvatske, već i iz šireg područja. I to može studije učiniti isplativima. Dijelom, plaćanjem školarina za strance, a dijelom indirektno, kad neka kulturna matrica postane proizvod koji ljudi konzumiraju. Primjerice, kad se spomene Finska, većina ljudi promisli na uspješnu državu veličine Hrvatske, i odmah se sjeti Nokie, a većina ne zna da je druga najvažnija izvozna grana Finske, glazba. I to heavy metal. Zvuči čudno, ali je tako. Naša ideja je ambiociozan studij koji ima dalekosežne posljedice po život Grada, želimo dobiti prostor unutar zidina s jednom potpuno novom situacijom gdje ljudi kolaju i stvaraju novu dodanu vrijednost. I na kraju, želimo dugoročno, stvoriti uvjete da Grad ponovo zadobije obrise mjesta u kojem ljudi žele živjeti i zbog jedne kreativne klime koja potiče na novo. Ambiciozno svakako, i ostvarivo!