Naša draga kolegica čiji je glas svima znan kako s Radio Dubrovnika, tako i s brojnih nastupa jer pjeva od malih nogu – još od Malog raspjevanog Dubrovnika, Marija Laptalo ugodno nas je iznenadila još jednim talentom. Naime, spikerica i pjevačica piše također pjesme i to sjajne, a svoju je prvu zbirku predstavila prošli tjedan u Lazaretima. Bilo je prekrasno, iznimno emotivno, a uz autoricu na predstavljanju su sudjelovali predsjednik Društva dubrovačkih pisaca Boris Njavro, Vinko Rožić koji je tehnički opremio knjigu, novinar, pisac i redatelj Davor Mojaš te glumica Izmira Brautović. Mariju su naravno na predstavljanju došli podržati i kolege s radija.
Knjiga nosi naziv “Tesla svome mraku”, a posljednje je izdanje Društva dubrovačkih pisaca. S autoricom smo porazgovarali o pisanju, dojmovima s predstavljanja njenog književnog prvijenca, značenju koje za nju ima prenošenje intime na papir…
Za početak kakvi su dojmovi s predstavljanja književnog prvijenca?
Bilo je predivno i još je… Dojmovi traju. Bilo je i jako emotivno, pa sam negdje između presretna i prezatečena svim što me sustiglo i dotaklo oko zbirke i promocije. Puno divnih i dragih ljudi i puno nedostajanja zbog onih koji mi jako fale, a nisu mogli vidjet kako se smješkam, a povremeno i plačem. Falili su svima i to se osjetilo. A i spominjali smo ih neizgovoreno cijelu večer. Prezahvalna sam svima koji su me došli podržati i zagrliti. I svima koji su bili oko mene i o meni govorili ili me bez riječi podržali. Posebni su mi u životu. Vrlo. Boris, Vinko, Davor, Mima… I ogromno je kad te takvi ljudi hvale i vole.
Jako je puno ljubavi bilo i jako mi je drago. U publici ili bolje rečeno u predivno opuštenoj atmosferi i dnevnom boravku Art radionice Lazareti, čijoj ekipi zahvaljujem na posuđenom prostoru, svi do jednog čovjeka imaju dio mog srca i mislim da to znaju. Toliko je bilo posebno da mi dođe pisati još ne bi li se ponovo sreli ovako iskreno.
Odakle i zašto naziv “Tesla svome mraku”? Da se naslutiti ali ipak – pojasnite nam!
A “Tesla svome mraku”… O mraku i o Tesli bi puno toga mogla reći, a odakle mi Tesla, iskreno ne znam… U jednom trenutku, nakon pjesme “Samo tren”, Atlantida je željela uglazbiti još neke moje tekstove. Alan i Aljoša su sugerirali kakve, a ja baš ne znam stvoriti po narudžbi. Alan je želio tekst o mladosti za koju nije bio siguran zna li što želi i živi li uopće… Brinulo ga je sve skupa. Brinulo ga je u što se svijet pretvara. Brinulo ga je i to što Kiko, Alanov sin, u tom svijetu mora živjeti i samostalno odlučivati. Tad je nastala pjesma “Danas ne budi lijepa”. I Aljoša je naravno imao želja, ali obratno. On je znao što ne želi u tekstu. Rek’o mi je: “Molim te bez patetike, bez ljubavi, bez suza”. Skoro mi je rekao: ajde malo ne budi žena. I onda me naljutio. Promislila sam – ti ćeš meni govorit’ bez čega. Haha. I došla sam doma, sjela za stol i na kalendar napisala prvu rečenicu “Želim sjesti na raketu”. Pojma nisam imala što dalje i kako napisati koliko sam ljuta što mi ne daju plakati. Tako je nekako nastala pjesma “Ja sam Tesla”. Samo je izašla iz mene. Najmanje sam očekivala Teslu, ali eto dogodio mi se.
Ako nismo proučavali Teslin život, najčešće mislimo na struju i svjetlost ili samo žarulju. A uz sav mrak u ovoj zbirci, netko je na naslovnici bar morao upaliti svjetlo. Uz moje dobre i drage Eugena Varzića, slikara i velikog prijatelja Dubrovnika koji mi je posudio svoj “Zid života”, obožavanog dječaka Frana Krilčića koji je napisao naslov i divnog Vinka Rožića koji je sve to posložio, svjetlo je bilo upaljeno i zbirka gotova. A ako trebam objašnjavati dublje… puno sam puta osjetila mrak, proživjela ga, odabrala i palila sama svoja svjetla. Mračila i svijetlila samostalno.
Ovo je posljednja knjiga u izdanju Društva dubrovačkih pisaca. To nas s jedne strane žalosti, ali s druge i po tome će Vaša zbirka pjesama, kao i promocija, ostati upamćeni. Za pretpostaviti je da za Vas navedeno ima posebno značenje?!
Apsolutno sam počašćena i dirnuta, a malo se i pravim važna, što me Boris Njavro s Društvom dubrovačkih pisaca toliko čekao i odlučio s mojom zbirkom djelovanje društva privesti kraju. Biti uopće dio društa svih tih velikih ljudi, pisaca i pjesnika je iznimna čast. Biti uzet u obzir, a kamoli čekan je ogromno, baš ogromno.
“Njezine pjesme su nevjerojatne!” – velika je pohvala predsjednika Društva Dubrovačkih pisaca Borisa Njavra izrečena na predstavljanju knjige. Uz to je dodao kako je sretan što se priča završava “s osobom koja će poboljšati književni život u Dubrovniku”. Kako je bilo čuti ovakvo priznanje od čovjeka koji je iščitao toliko toga i, jednostavno rečeno, zna?
Stalno ponavljam kolika je čast, ali tako je. Ne samo čast nego i odgovornost biti toliko pohvaljen. Boris je znao zašto, a ja se samo mogu nadati da neću razočarati i da ću ispuniti očekivanja. Još nisam potpuno ni shvatila što je sve rečeno, a ne znam ni hoću li sve to prihvatiti kao istinu. Haha. Malo se i sramuckam. Iskreno, nisam se nikad smatrala pjesnikom ni piscem. Više zapisničarom stanja, nedostajanja i situacija, tako da još uvijek ne mislim da sam pjesnik. Zvuči mi prepotentno. Ali čuđenje u svijetu možda i jesam. Tako da veliko hvala svima koji su u meni prepoznali nešto što vrijedi uzeti u obzir.
Vaš je čitav život, još od Malog raspjevanog Dubrovnika, protkan umjetnošću. Pjevanje i pisanje – što za Vas znače?
Pjevanje i pisanje znače emocije, a emocije su za mene sve. Bez njih ne postojim, a i ne skrivam ih pretjerano. Na izvol’te sam uvijek. Ponekad me možda i koštalo, ali nikad mi nije i neće biti žao. Bar uvijek znate na čemu ste. Na srcu ili na živcima. Volim i pjevati i zapisivati, a drago mi je i kad se to pretvori u jedno. Sreća pa ne pokazujem ono što naslikam, tu tek mračim. Ali muzika je sve i jako je osjećam. U njoj se pronađem, sakrijem, nasmijem i rasplačem. Nikad je ne mogu odvojiti od teksta. Tko zna. Možda opet zapjevam sad kad smo popalili svjetla.
Njavro je kazao da Vas je trebalo nagovarati na objavu. Zašto?
Da, trebalo me nagovarati jer sam osjećala veliku odgovornost, a i neuredan sam skupljač. Ima pjesama i tekstova svugdje. Po zidovima, kalendarima, papirićima, salvetama, po raznoraznim inboxima. Teška konfuzija. Bilo mi se jako teško skoncentrirati na skupljanje i poneko dovršavanje ili uljepšavanje. Dva sam stana prevrnula za sve pronaći. Moj i roditeljski. Trebalo je i izabrati što imam hrabrosti pokazati. Sve je to dobro dok je samo za tebe. Kad trebaš iznijeti pred ljude, e onda počneš sumnjati. Puno mi je trebalo dok sam pristala. U jednom me trenutku bilo i sram koliko Boris čeka. Tu i tamo bih dala tekst ili dva, ali nikako dovoljno za zbirku. A stalno sam obećavala. I onda je mama rekla: “Ajde Marija. To mi je želja dok sam živa.” I ajde ti onda ne ispuni želju. A nimalo smo ambiciozni mi Laptali. I eto, spojili se Boris i mama u željama, a sad je i meni jako drago. A glavni nagovarač svega što sam iznosila pred ljude, Alan, nije tu i jako mi je falilo njegovo nagovaranje i odobravanje. Nadam se da je zadovoljan.
Od kada uopće pišete? I hoće li, nakon ove objave i predstavljanja, idući put kad se skupi materijala, biti lakše predstaviti svoje uratke javnosti?
Koliko me sjećanje služi, pišem i zapisujem otkad sam naučila razumjeti i pisati. Samo mi se nikad nije dalo pisati ono što moram. O školi govorim, naravno. Izvadila bih knjige i onda umjesto učiti, krenula bih pisat nešto deseto. Znala bih se i probuditi s nekim tekstom u glavi i onda pisati po zidu, jer dok nađem papir, zaboravim. Imam volje, imam i ideja pa ćemo vidjeti. Nadam se da će sličnih razloga za pisanje biti manje, odnosno da ih uopće neće biti. Emocije ostaju, naravno. A bilo mi je lijepo na promociji i bilo mi je jako lijepo iza, tako da…. možda samo zbog druženja napišem i nešto novo.
