Nakon što je proteklih nekoliko mjeseci djelovao u virtualnom svijetu, Dubrovački simfonijski orkestar konačno se početkom svibnja u Kneževom dvoru vratio pred publiku. Koncertu uživo jednako su se radovali glazbenici, kao i njegovi ‘članovi’ čiji je posao pružiti im podršku ‘iza kulise’ pozornice. Jedan od njih je svakako arhivist Giorgio Baranac, ujedno i audio producent svih snimki Orkestra koje smo tijekom pandemijske 2020. i 2021. imali prilike poslušati na njihovom YouTube kanalu. Baranac, Dubrovčanima zacijelo poznatiji kao član glazbene skupine Da Riva, otkrio nam je blaga koja skriva fundus nototeke dubrovačkih simfoničara, ali i kako u arhivu katkad zna provesti neprospavane noći.
Otkud Vi u redovima ustanove Dubrovački simfonijski orkestar?
Kolega prije mene je došao do kraja radnog vijeka i prije pet-šest godina otvorila se prilika za moj dolazak. U srednjoj glazbenoj školi sam završio teorijski smjer koji je bitan za dirigiranje i polifoniju. Da biste ovdje mogli raditi, morate znati pročitati partituru, kakav je sastav orkestra i tko što svira. Što se tiče moje prijašnje karijere, nisam ni sanjao da ću danas biti ovdje. Inače sam glazbeni producent i svirao sam u dosta bendova te sam snimio preko 20 nosača zvuka. Grupa Da Riva je možda najpoznatija u tom opusu, također sam surađivao niz godina s Milom Hrnićem. Još uvijek sam aktivan u tim vodama te unatoč zaposlenju u Dubrovačkom simfonijskom orkestru, nisam prestao s radom.
Što je uopće posao arhivista?
Moj zadatak je pripremiti materijal za koncerte. Naime, naš Orkestar ima plan rada, kako godišnji tako i mjesečni te sukladno njemu znam koja će se djela izvoditi. Naravno, to je sve prethodno usuglašeno na Umjetničkom i Stručnom vijeću. U stalnom sam kontaktu s dirigentima i sve radimo unaprijed. Pogledam imamo li taj materijal u našem bogatom arhivu gdje je preko dvije tisuće naslova jer je DSO zapravo nasljednik svih onih sastava od prije. Materijal kopiram za dovoljan broj sastava – prve violine, viole, čela, kontrabase ili puhače, ovisno o djelu, odnosno partituri. On mora biti spreman za svaki notni stalak s kojeg glazbenici čitaju izvedbu. Možete zamisliti kolika je to količina kad se, recimo, održava Festival opernih arija Tino Pattiera. U finalnoj večeri bude i do dvadeset arija što je kao da pripremam materijal za 20 skladbi pomnoženo s isto toliko izvođača. Mnogi zapravo nisu svjesni rada koji se odvija iza pozornice. Znalo se dogoditi da u arhivu ostanem i dva dana. Doma ne bih išao ni po noći jer je sutradan ujutro bila proba. Sve ovisi je li riječ o materijalu koji je već prije sviran ili ne. Ako jest, onda je to lakše. Upisani su štrihovi, odnosno oznake. Međutim, kad su to skladbe koje dosad nismo radili, onda tu ima dosta posla. Jednako je s materijalima koji podliježu autorskim pravima. Mi ih ne možemo izvoditi prema našoj slobodnoj volji, nego se ona iznajmljuju od Hrvatskog društva skladatelja, odnosno ZAMP-a ili čak iz inozemstva. Također, ona se i kupuju.
Rad bi Vam zasigurno olakšala digitalizacija sadržaja. U kojoj je ona fazi?
Imamo digitaliziran materijal kojeg koristimo na dnevnoj razini, no ona službena digitalizacija arhiva tek će se dogoditi. Prije toga potrebno je usvojiti Pravilnik. Jedna od mojih obveza je godišnje izlučivanje dokumentarnog gradiva Državnom arhivu Republike Hrvatske te smo već na tom putu.
Orkestar često surađuje s mladim nadama Umjetničke škole Luke Sorkočevića. Ako se ne varam, upravo ste Vi zaduženi za komunikaciju s njima.
Kontaktiram s kolegom Ivicom Lenertom koji je radio i kad sam ja polazio školu. On me upućuje koji je program i što će tko svirati. Dostavi mi spisak koje im note trebaju, kojeg djela ili stavka. Materijal pripremim i podijelim im ga prije probe. Čak ako netko želi, može ga pogledati unaprijed. Napravim mu kopiju ili ga skeniram pa pošaljem na njegov e-mailom. Međutim, danas postoji toliko servisa čak i besplatnih na kojima se objavljuje glazba kojoj su, recimo, prošla autorska prava. Hvala Bogu, današnja djeca znaju sve te su im i tu sadržaji dostupni. Tako ne gubimo vrijeme nego djelujemo efikasno.
Dubrovački simfonijski orkestar se napaja s talentima iz te škole. Oni su njegova budućnost. Netko je prije to jako pametno smislio. Zahvaljujući njima opstajemo. Nažalost nemamo na svim pozicijama dovoljno glazbenika jer ipak smo mi mali u odnosu na npr. Zagrebačku filharmoniju, ali svako toliko netko nam se pridruži. Između ostalih, i naša koncert majstorica Đana Kahriman je đak UŠ Luke Sorkočevića. Na koncertima učenici imaju prilike po prvi put svirati s jednim orkestrom što je izvrsno. Možda u početku vlada trema i napeto je, ali vole se odazvati takvim događanjima.
Koja sve blaga skriva fundus nototeke Orkestra?
Imamo raznih nota. Prije su ih kolege arhivisti koji su najčešće prvo bili glazbenici u Orkestru rukama prepisivali. Kad naiđete na nekakve takve materijale za, recimo, Sorkočevića, to je zaista dojmljivo. Imamo i rukopise skladatelja. To su djela koja su posvetili upravo Dubrovačkom simfonijskom orkestru kao što su ona Borisa Papandopula i Ludomira Michala Rogowskog. Baš je zanimljiva priča vezana uz ovog poljskog Dubrovčana Mi smo od nota koje su odjednom nestale te se nije znalo gdje su pa su se onda pojavile putem nekih kanala, uspjeli u suradnji s Hrvatskom bašćinom tiskati partituru. Ona je opet u životu. Taj koncert je izveden, snimljen te postoji audio i video zapis. Zaokružili smo cjelinu i ostavili je u nasljeđe novim generacijama glazbenika i publike. Inače, naš bogati notni fundus obuhvaća od baroka, primjerice, djela J. S. Bacha, Corellija, Händela i nezaobilaznog Vivaldija, potom iz razdoblja klasicizma Haydna, Beethovena, W. A. Mozarta. Naravno zastupljeni su i autori iz romantizma kao što su Brahms, Chopin, Mendelssohn, Rossini… da ne nabrajam sve ta divna djela i njihove autore pa sve prema našim danima preko suvremenih skladatelja i naravno hrvatskih majstora poput Papandopula, Berse, Gotovca. Sve to i još puno toga, skoro 2000 naslova ‘čeka’ svoj red kad će ponovno na pultove glazbenika kako bi očarali novu publiku.
Imali ste veliku zadaću u približavanju orkestra publici proteklih godinu rada. Kako postići profesionalnu snimku visokog standarda kakvu danas možemo poslušati na YouTube kanalu dubrovačkih simfoničara?
Imao sam sreće što sam kao mladić svoje prvo snimanje obavio u splitskom studiju Tetrapak. Uvijek me to zanimalo pa sam ih u bivšoj državi zapravo obišao priličan broj. U konačnici i Da Riva je snimala u zagrebačkim studijima. S vremenom krenuli smo putem da možemo sami snimati. Naš ravnatelj Damir Milat, znajući čime se bavim, imao je viziju što napraviti. Kroz ovih nekoliko godina izlascima u otvorene prostore gdje vam nije dovoljno samo ozvučenje, odradili smo veliki dio posla. Već prije imali smo u planu fundus skladbi približiti publici. Krenuli smo s izradom videa, zapravo nam je pandemija dobro došla. Oni su zaista vrhunski. Super zvuče i nadamo se da ćemo tim smjerom nastaviti. Za to je potrebno znanje. Orkestar je posebna priča. Uči se dosta u hodu. Vrlo pažljiv treba biti prema glazbenicima jer svaka intervencija elektronike među njima stvara tenzije. Mora se voditi računa da je njima ugodno jer koliko oni dobro sviraju takav će biti i snimak. Prvobitno je da su umjetnici raspoloženi. Polako napredujemo jer oni snimanje sve češće prakticiraju. Na razini smo koje se ne trebamo sramiti i snimke se mogu svugdje emitirati. Reakcije su stvarno odlične, skuplja se na tisuće pogleda, kanal raste, a za to je upravo najvažniji zvuk.
Koliku ulogu u kvaliteti zvuka igra sam prostor u kojem se izvodi?
Prostor je vrlo fina i pipkava tema. U njega prvo treba doći i sjesti te bez ikakvog ozvučenja poslušati kako Orkestar zvuči. Znanjem i izborom opreme to isto pokušavam replicirati vani. Moje kolege audio producenti dosta u tome griješe. Ozvučenje ne smije preuzeti pozornost s glazbenika, ne smije se smetati s frekvencijama ili rušiti ravnotežu. Orkestar mora zvučati kao jedan instrument, ne kao više njih. Nije potrebno nešto miksati jer dirigent zapravo služi kao ton majstor koji zadaje tko će biti tiši ili glasniji. Mi smo kao ustanova nabavili vrlo pametno i skromno dovoljno opreme koja možda nije zadnji krik tehnologije, ali uspijevamo s njom raditi. Točno znamo koji su procesi potrebni da bi nešto zvučalo kako želimo. Na većoj smo razini nego što smo bili prije nekoliko godina. Nekad sam mislio da je Sveti gral mikrofon od milijun i pol dolara, međutim oprema nije preduvjet za dobar zvuk. Najbitnije je ono što se svira, tko svira te kakav mu je instrument. Što se tiče prostora, meni je osobno Knežev dvor najdraži pogotovo kad je u njemu publika, onda taj trenutak postaje čak euforičan. Ambijent franjevačke crkve također je odličan. Opet tamo to ovisi o izboru glazbe, tempu i nosećim valovima. Recimo, ondje izvrsno zvuče gudači jer baš dobiju na volumenu.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 12. svibnja 2021.