Već spomenuti oprez u planiranju napadne akcije „Tigar“ pokazao se potpuno opravdanim, budući su snage Hercegovačkog korpusa VRS pružile snažan otpor i onemogućile potpuni uspjeh Hrvatske vojske.
Pored opisanih djelovanja 4. i 2. brigade ZNG, te pričuvnih postrojbi HV, od kojih je samo 4. brigada i posebno njena 3. Imotska bojna u potpunosti izvršila planirane zadaće, i 1. brigada ZNG nailazi na ozbiljan četnički otpor.
„Tigrovi“ su u sklopu istoimene akcije dobili zadaću izvršenja napadnih djelovanja s linije razvoja, lijevo od 4. brigade ZNG, od sela Grepci i Visova, Staviš, Rojma – Gradac. Glavne snage, ojačane bojnom za posebne namjene „Zrinski“, grupirane su na pravcu prema selu Nevada, a pomoćne prema selima Kutina, Začula i Srnjak s ciljem ovladavanja prostorom, naseljenim mjestima, te dominantnim visovima koji se pružaju južnom stranom Popovog polja: Glavica – Timun – Vranilova glava – Čula – Ovča – Stanića Grad – Osmar – Gradac.
GLAVNI PRAVAC NAPADA
S polaznih položaja, do 2. srpnja 1992. godine, 1. brigada ZNG je na glavnom pravcu napada izbila do Oble glave i kote 456, te se u nastavku probila preko Pečinskog brda i potisnula neprijatelja iz sela Kutine. Na lijevom i desnom krilu, uz teške borbe potiskuje neprijatelja, tako da tek 10. srpnja uspijeva ispuniti bližu zadaću, te ovladati selom Začula i dijelom visova lijevo od Vranilove glave.
Zajedničkim djelovanjem s 4. brigadom ZNG, 13. srpnja naše snage u potpunosti zauzimaju komunikaciju od s. Srnjak do s. Orah. Na dosegnutim položajima organizirana je obrana, uređeni su položaji koji se postupno predaju pričuvnim brigadama, tako da 163. brigada HV snagama svoje TG-2 zauzima otporne točke koje je osvojila 4. brigada ZNG, a 145. i ojačana bojna 156. brigade HV preuzimaju položaje od 1. brigade ZNG.
Moramo spomenuti i razliku u pripremljenosti i osposobljenosti pričuvnih brigada koje se objektivno nisu mogle uspoređivati s djelatnim postrojbama, što je često rezultiralo napuštanjem ili ne preuzimanjem tek zauzetih položaja i u konačnici nesigurnosti novo uspostavljene crte obrane. Tako je neprijatelj 9. srpnja iskoristio neopreznost jedne satnije 102. brigade HV istočno od Zavale, te joj nanio gubitke od dva poginula i osam ranjenih branitelja.
Ova se postrojba povukla s položaja, što je izazvalo i pomutnju u 115. brigadi HV koja se izvukla iz Zavale i Orahova dola, te je ovu rupu u obrani, gotovo do prilaza Slanom istoga dana uspješno zatvorila 3. bojna 4. brigade ZNG. Sličnih događaja bilo je i neposredno po završetku akcije „Tigar“, u zoni odgovornosti 148. brigade HV, te u središnjem dijelu područja Bobana gdje je neprijatelj, koristeći među prostore, uspio vratiti pod svoju kontrolu veći broj već zaposjednutih otpornih točaka.
Istodobno sa završetkom napadnih djelovanja 1. i 4. brigade ZNG, 13. srpnja jedan vod „Gromova“ pokušava osvojiti posebno važnu i utvrđenu Vlašticu (tt 911). Ispod samog vrha, u bliskoj borbi s neprijateljem, poginula su tri, nestala dva, dok je ranjeno osam pripadnika voda koji se morao povući na Ivanicu.
VRIJEDNO SVJEDOČANSTVO
Uz značajan broj izvornih dokumenata, izvoda iz Ratnih dnevnika i Zapovijedi, za širu javnost i povjesničare, posebno vrijedno svjedočanstvo o ovim događajima predstavlja i knjiga zapovjednika Južnog bojišta generala Janka Bobetka „Sve moje bitke“. Radi velikog broja objavljenih dokumenata i neuobičajene otvorenosti, ovo djelo postalo je i predmetom interesa Haškog suda, koji je iz njegovog sadržaja crpio argumente za podizanje brojnih optužnica.
Nakon provođenja nužne kritičke analize i „odstranjivanja“, za ovakva djela uobičajene subjektivnosti i „čestog pretjerivanja“, budući je autor izravni kreator i „pokretač“ događanja, za povijest ipak ostane mnoštvo dragocjene građe i nesumnjivih povijesnih činjenica. Jedna od takvih je i ocjena generala Bobetka u kojoj ističe značaj napadne akcije „Tigar“, čijim je izvođenjem izvršena deblokada Dubrovnika, te stvoreni svi preduvjeti za uspješno oslobađanje cjelokupnog prostora juga Hrvatske.
Posebno je zanimljivo, u ovoj knjizi objavljeno, pismo – izviješće o akciji „Tigar“ i do tada postignutim rezultatima, koje je uputio predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu 5. srpnja 1992. godine. U njemu se između ostalog navodi kako je operacija otpočela 1. srpnja sa snagama HV „jačine 1.475 ljudi“, te da su u njoj razbijene snage četničkog korpusa i „odbačene od sjevernih linija odbrane Dubrovnika preko 15 km ka Trebinju“, „osvojena površina od 40 km² prostora“, „otvorena komunikacija Ploče – Dubrovnik i stvoreni uvjeti za priključenje dalekovoda u Rijeci dubrovačkoj, čime se rješava akutna kriza električne energije na ovom području“.
ČVRSTI TEMELJI SLOBODE
Iste tvrdnje general Bobetko iznosi i na konferenciji za tisak održanoj 7. srpnja u Dubrovniku, koju otpočinje riječima zahvale stanovništvu Grada „na hrabrom i dostojanstvenom držanju u povijesnom provjeravanju vrijednosti jedne nacije“. Posebno ističe vrijednost odluke većine njegovih građana da u tim teškim danima ostanu u Gradu i brane ga, čime su stvorili „čvrste temelje slobode, te mogu smjelo ući u povijest i kazati da su oni obranili svoj Grad“. General Bobetko naglašava kako „razbijeni Hercegovački korpus može i dalje tući Dubrovnik, ali više ne može divljati“.
O još uvijek okupiranom području Konavala, kao i u pismu Predsjedniku dr. Tuđmanu, iznova ponavlja postojanje „spremnosti HV za njegovo oslobađanje“, ali i nastavak traganja „za mirnim rješenjem“ i „inzistiranjem na provođenju Vance-ovog mirovnog plana“ budućim pregovorima o povlačenju JA s dubrovačkog područja uz posredovanje najviših predstavnika misije EZ i UN. Govoreći o postrojbama koje su se posebno istakle u akciji „Tigar“, posebno je pohvalio 4. splitsku i 1. zagrebačku brigadu ZNG, te 163. dubrovačku brigadu HV.