Kad većinu dana provodite s djecom, kao što je moj slučaj, a preostali dio komunicirate sa starijima od sebe, naučite plutati među različitim svjetovima i karakterima koji izgledaju kao da pripadaju potpuno drugim galaksijama. Mladi tjeraju da mislite brže nego što ste uopće mislili da je moguće, a stariji da „stanete na loptu“ i ne srljate, kako bi Radić rekao, kao guske u maglu. I u tom plutanju, shvatite kako svaka od ovih grupa komunicira vlastitim jezikom, idejama i stavovima, ali se skoro nikad ne uspiju pronaći na pola puta. Što je onda tu ispravnije?
Pitajte osobu koja pripada jednoj od starijih generacija što misli o mladim osobama i reći će vam kako su to generacije koje nemaju ni onu nužnu dozu strpljenja. Zatim pitajte mlade to isto pitanje za starije, odgovorit će vam kako su to generacije koje nemaju zrno hrabrosti. Ako pitate starije, mladi danas žele previše. Ako pitate mlade, stariji ne žele ništa promijeniti.
Na jednoj strani stoje stariji, uvjereni da je „tako oduvijek bilo“ i da se mladi trebaju spustiti na zemlju. Na drugoj mladi, koji misle da stariji žive u muzeju. Istina, po običaju, stoji u sredini, u onom jazu između njih, a u tom jazu rađa se najgora stvar: generacije koje se međusobno ne čuju, ali i ne vide kako im je zajedničko da i jedni i drugi pristaju na manje od onoga što zaslužuju. Obje generacije naučene su pristajati na takve ponude, samo iz različitih razloga.
Mlađe generacije su one generacije koje su odrasle u brzini. Ono što stariji nazivaju „skromnošću“, mladi vide kao „odustajanje od sebe“. Odbijaju pristati na loše uvjete, odnose, a pogotovo uvjerenja o tome „kako se živi život“. Smatraju kako je život puno više od posla od 8:00 do 16:00, a sigurnost iluzija. Mladi znaju što žele mijenjati, ali je sustav dovoljno kompliciran da im brzo ubije volju i oduzme energiju. Možemo možda i reći da isti taj sustav njima nije ni namijenjen, zato ga uporno i ne prihvaćaju. Imaju ideale, vide i žele bolji svijet, rade po tri posla, znaju što znači „freelancati“, ali krpaju stanarine i traže najjeftinije ponude pretplate i Internet paketa. Oni su generacija koja mašta visoko, ali u svijetu koji ih okružuje, preživljavaju nisko.
Stariji, naravno, nisu imali luksuz tražiti zadovoljstvo, već sigurnost. Uvjeti u kojima su oni odrastali nisu dopuštali da ih se pita što žele, samo im se nametalo ono što moraju i ta su moranja s vremenom postala svakodnevnica i navika. Poslovi se nisu tražili po smislu, već po dostupnosti. Postojale su određene godine za sve, školovanje, posao do mirovine, vrijeme za brak i prvo dijete. Bile su to generacije koje su stale u kutiju „živi, radi i tek možda, bit će bolje“. Za njih, vrijednost se dokazivala godinama staža, a ne talentom ili rezultatima. Misle kako danas mladi preskaču skaline i žele prečicama doći do svega onoga do čega su oni morali trčati maraton. Radili su, gradili i odgajali, a danas se često osjećaju nevidljivo i koriste obrambene mehanizme kako bi sakrili sve ono što im izmiče iz ruku. Ne mrze oni tehnologiju, već pomisao kako im je svijet bježao, a oni su bili zauzeti radom. To su generacije koje žele da ih se sluša, a nisu navikli komunicirati emocijama, a one su jezik današnjice ili barem su na dobrom putu da to postanu.
Jesu li ove razlike nužno loše? Ne, odnosno ne moraju biti. Dok su mladi puni impulsa za pobuniti se, stariji imaju disciplinu i mudrost, ali im fali puno volje za promjenama. Ipak, umjesto da se nadopunjuju, to su generacije koje se uporno sudaraju. Kad bi se nekad to promijenilo, dobili bi ono što im nedostaje: hrabrost koja se usudi krenuti i mudrost koja zna gdje ide. Svakako, sve dok mladi misle da su stariji kočnica, a ovi za njih da su preosjetljiva papučica gasa, obje generacije ostaju u istoj klopci.
Svi imaju svoju polovicu rješenja, ali nijedna nije dovršena.
