Ovako se zapravo dogodilo. U nedjelju ujutro razbudio me konačno iz sna, u koji sam se nekoliko puta vraćao sa slikom nekog nepoznatog ratišta (Saigon možda zbog od ranog jutra nastale vrućine i vlage, neobične za ovo doba godine), prelet helikoptera nisko iznad sela. Kroz navrlo svjetlo otvorenih škura s istoka vidio sam ga kako nadlijeće vrh masiva iznad sela i dalje prema zapadu. Znao sam da traže još prekjučer izgubljenog Engleza, šedesetogodišnjaka, koji je ostavio iznajmljeni automobil pred dućanom u Babinom Polju i krenuo prvo put Odisejeve špilje, a potom prema predajama i svjedocima uspon na Veliki grad. Uspjeli su to saznati od njega recepcioner u hotelu i iznajmljivač automobila, kad im je na svoju sreću ispripovijedao planove. Oni su i prijavili nestanak u subotu kada se auto, a niti on nisu vratili tamo od kuda su krenuli.
Došao je sam na otok pa nije izostao i komentar ‘…pa neka mu je kad sam hoda svijetom!’. U subotu se već ozbiljno osjećala živost potrage; iznenadno povećanje broja ljudi u uniformama, vozila s oznakom Gorske službe spašavanja, policijskih automobila, i tog gigantskog vilinog konjica. Osim njega letjeli su i dronovi snimajući teren, no njih nisam vidio. Na trgu pred spomenikom improvizirali su operativni centar, dok je drugo sabirno mjesto bilo kod vatrogasaca u mojem susjedstvu. Svi ostali detalji potrage bili su daleko od pogleda. Oni koji ovdje nisu nikad bili, a procjenjuju pogrešno na osnovu geografskih mjera, nisu nikako mogli shvatiti kako je moguće da se na tako uskom i relativno malom otoku netko uspije izgubiti. Njima preporučujem planinarski izlet s napunjenim telefonom i ruksakom! Englez je prvo imao napunjeno do pola, a drugo nije imao. Samo to sam uspio doznati iz informacija koje su dolazile sporadično, uvijek neprovjerljive, moguće zbog proceduralne informacijske blokade. To je naravno počelo kod mještana proizvoditi mitove o tome kojim smjerom napreduje potraga. Rekli su da se javio telefonskom porukom, primljenoj s repetitora na Šipanu, u kojoj piše da se izgubio, da sjedi pod nekim borom, da je gladan i žedan.
Ovo posljednje bilo je nadodano, mislim, kao verbaliziran strah svih onih koji su se pokušali zamisliti u istoj situaciji, u spoznaji da ovo nije film u kojem se sretan kraj naslućuje, već stvarni život u kojem sjedenje gladan pod borom može biti tvoj posljednji ovozemaljski čin. Sada kada znate vjerojatno kako se završilo, teže si predočujete taj osjećaj nego u onim trenucima neizvjesnosti kojima smo mi kao promatrači i djelomični sudionici bili izloženi. U nedjelju ga dakle do večeri nisu našli. Niti u ponedjeljak kad zvuk helikoptera više nisam čuo. U utorak, više od 90 sati nakon što su ga posljednji put vidjeli, sve se više stišavala u mojim ušima buka potrage, a pojačavao glas koji govori da šansa da se živ pronađe više ne postoji. Priče su postajale drugačije. O tome kako se traži na krivom mjestu; da su ga napale divlje svinje; da se utopio negdje u moru… Odjednom se svima priviđao. U njihovim maslinicima i poljima. Negdje na vrhu brda, tamo gdje pogled seže. I ja sam zamišljao u početku kako mi u gluho doba noći iznemogao lupa na vrata vidjevši znak križa apoteke pred kućom na rubu sela, a kako je vrijeme prolazilo pretvorilo se u strah da ću raspadnuto tijelo naći negdje na svojoj trkačkoj stazi. Tako sam krenuo taj utorak, nakon što se naoblačilo i mrvicu zahladilo, u rano poslijepodnevno trčanje. Negdje na nizbrdici prema moru primijetih jato vrana kako se obrušavaju k jednoj usamljenoj staroj maslini. Ne budi mi zapovijeđeno krenuh put drveta sa sumnjom kako ću u kljunu jedne od tih ptičurina vidjeti otrgnuti zalogaj ljudskog mesa.
Približavavši se, gavrani su nevoljko odletjeli, a ja ugledah njega kako sjedi naslonjen leđima na stablo, okrenut prema moru, odjeven u bijelu odjeću i skrivenog lica. Nije bila tišina jer mi se taman u slušalicama u krešendu prije fortissima prvog tutti drugog stavka sedme Beethovenove simfonije, obratio ne okrenuvši glavu, nastavivši gledati sunce ispred sebe, glasom kako samo umrli mogu govoriti: ‘Moja posljednja želja prije smrti bila je riba s krumpirićima uz glazbu finala 9. Beethovenove!’. Dovoljno mi je dao da ga prepoznam i s leđa. Bio je to gospodin David Goodall, Britanac koji je svoju bivšu australsku adresu, preko one u Švicarskoj gdje su ga prošli mjesec legalno eutanazirali u 104. godini života, zamijenio ovim otočkim predziđem raja. Meni se, kako to s duhovima biva, iz teksta (‘Gospodinu Davidu je život dosadio’) na čijem sam pisanju zapeo već tjednima, preselio u ovaj koji se bavi jednim drugim Britancem Davidom, a kojeg sam se nadao pronaći svojim skretanjem sa staze. Bijah ljut i svašta sam mu želio izgovoriti. O tome kako mi je taj njegov kraj petparački kao i odabir glazbe (Freude, schöner Götterfunken, Tochter aus Elysium…); kako se ne odustaje od života samo zato jer je nestalo te radosti, a za koju misli da ga čeka na Elizejskim poljima ako na njih stigne, a pogotovo to ne pretvara u program nekog takozvanog ‘dostojanstvenog umiranja’; kako je možda propustio priliku spoznati nešto što bi više svjetla bacilo na njegov život; i u konačnici ako je već tako odabrao zašto nije to učinio sam, a ne nekome na savjest dao i svoju smrt. Sve je to čuo neizgovoreno.
Vidjeh s leđa kako klima glavom i samo mi replicirao pitanjem: ‘Zašto tražite Davida? Možda se svojevoljno izgubio na brdu?’. Odgovaram mu da to on misli, mjereći svojim mjerilima. Na to će on ignorirajući me: ‘Nije problem to što je čovjek nestao, problem je što ste izgubili nadu da ga možete naći!’. Odgovorih mu gotovo prgavo, ljut što me pročitao: ‘Ti (na engleskom koji ne poznaje persiranje) si izgubio nadu u život, ja nisam!’. Shvativši te riječi kao svoju novu odluku završih našu konverzaciju i ostavih ga tamo okrenutog prema suncu. Istu večer oko 20 sati David je pronađen. Njegova ‘živost’ bila je čudo. Kao i nadljudski napori GSS-ovaca, vatrogasaca i dobrih ljudi koji su im kao pomoć krenuli u susret. Nakon kalvarije hoda ekipe do izgubljenog i potom njegovog prenošenja u nosilima koja su sama po sebi teška (8 sati), po terenu kojim je i sam teško hodati, uz grmljavinu i prolom oblaka koji kao da su namjerno otežavali spašavanje, došli su konačno u ambulantu gdje smo ih mi, mljetska medicinska ekipa čekali. Taj mršav, visok čovjek (trkač i nogometni sudac), blebetav i smiješan, prljav, izgreban i dehidriran, potpuno uništenih potplata cipela (sve te dane hodao je tražeći spas i vjerojatno bježao potrazi; nije nikad službeno odradio maraton, samo polumaratone, najbrži za 1 sat i 35 minuta, a sada je odradio svoj prvi ultramaraton) bio je živ da življi ne može biti. Osmijeh na licu i u očima prijatelja Iva (ravnatelja Nacionalnog parka koji je s načelnikom općine sudjelovao u akciji spašavanja) kad se opraštao s Davidom, i mir tih iscrpljenih junaka koji ne rade samo svoj posao već su zaista ‘spasitelji’, dalo je potpuni smisao ovom trijumfu života nad smrti. Davidova prva želja novog života bila je olakšati se na toaletu i oprati zube. Ovu drugu želju mu nismo uslišali. I da! Pas koji ga je pronašao zove se Jazzey. Došao je iz Lepoglave sa svojim vlasnikom koji mi je donio pozdrave mojeg bivšeg pacijenta. Nije li život divan?