Dubrovčanin, a Kinez, Kinez a Dubrovčanin riječi su koje možda najbolje opisuju Vedrana Perojevića, naše gore list koji svoj kruh zarađuje u najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu.
Kakvi su Kinezi, što vole, koje običaje cijene, i općenito kakav je život jednog Hrvata, Dubrovčanina na Dalekom istoku podijelio je u razgovoru za duList.
Kako ste se odlučili baš za Kinu? Nekako, prvi izbor našim ljudima je ipak Njemačka, Austrija…uglavnom zapadni svijet?
– Živio sam i u Americi i Nizozemskoj i zato ne bih nikada u Europu, predosadna mi je, prestatična. Kad živiš ovdje to ne primjećuješ. Azija je dinamična uvijek nekako stvari idu na bolje, a ovdje kad živiš, nebitno jesi li u Dubrovniku ili Zagrebu, ili negdje dalje, Europa je jako statična, sve je uvijek isto. Vratiš se nakon dvije godine, sve je isto, nakon pet, također isto. Ne mijenja se ni tekstura grada ni mentalitet ljudi. Kad pogledaš koliko se stvari tamo gradi, i koliko su ljudi prilagodljivi..
Jeli to nužno dobro?
– Ja mislim da je, jer recimo u Gradu ljudi su dosta zatvoreni, a dosta ljudi koji su se vratili u Dubrovnik došli su s nekim pozitivnim vrijednostima izvanka, što je jako dobro. S druge strane veliki broj građana ima kontakte sa različitim narodima, a opet su jako zatvoreni. Oni uvijek misle da je sve što je ovdje, je najbolje. Dubrovnik jest najljepši Grad na svijetu, i imamo najljepše more, ali ima toliko nekih drugih stvari, od hrane, kultura itd…
Ljudi vanka nisu toliko uskogrudni, odnosno mislim da smo mi preosjetljivi na strance,a živimo od turizma. U Kini gdje god da dođeš, ti jesi drugačiji, ali će te dočekati gostoljubivo.
Kina puno gostoljubijvija…
Jeste li ikada imali u Kini nekih problema?
-Nikada. Baš nikada. Ispočetka je bilo teško jer nisam znao jezik, a tada nitko od njih nije pričao engleski, ali i to se danas mijenja. Snađeš se nekako, pitaš ljude i pomognu ti.
Jeste imali nekog svoga u Kini tko vam je mogao pomoći?
– Ne, sve sam.
Kako bi usporedili mentalitet Azije i Europe, pa i Dubrovnika?
– Ovdje je puno više agresije. Tamo da uletiš u neku tučnjavu moraš prijeći granicu deset puta. Ovdje ljudi planu puno brže. Možda je riječ da su ljudi nezadovoljni materijalnom stranom pa žele to ispoljiti, ne znam…
Kad smo se toga dotaknuli, što je s materijalnom stranom najmnogoljudnije države na svijetu? Koliko je kriza uzela danak?
– Mislim da ih to nije pogodilo, jer oni jedini mogu opstati sami. U krizi oni su kupovali tuđe vanjske dugove i njima je kriza pogodovala.
Kakav je dojam od ljudi s kojima se vi družite ili susrećete?
– Ne, zaista se nije osjetio nikakav pad. Država je postavljena drugačije od zapadnog svijeta. Tamo je kapitalizam u punom smislu riječi, ali država ti omogućuje da radiš. Svatko može imati svoj mali posao ako želi, a kad imaš postavljen posao plaćaš sve poreze, i sva davanja koja državu sljeduju.
Od hotela do restorana
Kad bi usporedili poslovanje u Kini i Hrvatskoj?
– Recimo da je to sasvim druga razina. Ovdje se radi u sitno, ali mi mislimo da radimo naveliko. Mi ne razmišljamo kako se predstaviti vanka, izuzev sporta recimo, a mi još nismo došli do faze kako prodati naš imidž na svjetskom tržištu.
Kako je izgledao vaš poslovni put u Kini?
– Dobio sam posao 2005. godine u Shen Zhenu u jednom hotelu. Tamo sam radio neko vrijeme, a onda sam paralelno počeo voditi i jedan talijanski restoran. Vratio sam se 2007. Godine kako bih završio fakultet i odradio sezonu i ponovno sam otišao za Kinu. Bio sam jedno vrijeme i profesor engleskog jer je ogromna potražnja za svakim tko zna taj jezik. Jedno vrijeme sam čak živio i u Sanyi, gradu prijatelju Dubrovnika. Otamo još uvijek imam super kontakte. Jedno vrijeme sam se bavio i trgovinom, a onda sam našao sam partnericu i popola smo otvorili restoran.
Koji je tip restorana?
– Pa zove se Azur. Pretežno je mediteranski, ali svašta nešto kombiniramo. I ovdje ćemo otvoriti jedan, ali će biti Azur Dubrovnik. On će biti kombinacija mediterana i Azije. Nastojat ćemo raditi i ljeti i zimi, ali vidjet ćemo još…
Koliko vam je trebalo dok niste to stavili na svoje noge?
– Pa kod njih je papirologija dosta komplicirana, imali smo odvjetnicu koja mi je dva puta tjedno donosila jedno tisuću papira koje sam morao potpisati. Na kineskom (smijeh)
Je li Vas ikada bilo strah obzirom niste znali što potpisujete?
– Ne, jednostavno sam imao dobar osjećaj.
Je li i kod njih vrijedi princip 'plave kuverte'?
– Pa…da, ima i toga, ali se više koristi za ubrzati neke stvari. Mi nikada nismo morali platiti nikakvo mito, ni reket, jednostavno stvari dobro funkcioniraju. Kod njih je dobra stvar, što je za državnu korupciju, ako je naštetio državi uvedena je egzekucija. Ako te uhvate – 'metak u čelo'. To bi ja i kod nas uveo. Drugi će onda razmisliti dva puta prije nego naprave nešto slično.
Što je bandama, mafijom i slično?
– Ja sam u Zhu Haiju stvarno nema problema. Sve funkcionira. Ne vidiš policiju nigdje, a nema kriminala, kod nas vidiš policiju na svakom kantunu, i uvijek je neki problem.
Kako bi opisali njihove političke prilike?
– Tamo vlada komunistička partija, koja je podijeljena u više frakcija. Isto je kao kod nas, samo što kad oni nešto odluče napraviti, oni će to i učiniti. Dogovorit će se, piti će čaj dva dana i napravit će. Nema kod njih premišljanja, ili je za opće dobro ili nije.
Smokva usred Kine
Da se maknemo od politike, amo na osobnu razinu, imate li djevojku u Kini?
– Imam, ali je iz Dubrovnika. (smijeh) Upoznali smo se ovdje prije 13 ili 14 godina. Ona je došla k meni u Kinu par mjeseci nakon što sam se ja smjestio i otada smo tamo.
I…kako izgleda život dvoje Dubrovčana u Kini? Imate li neke du-rekvizite u stanu?
– Nemamo, stan nam je 'ko i svaki drugi jedino što imamo smokvu.
Usred Kine?
– Da. I rodila je…ali male su (smijeh)
Dobro….gdje je doma?
– Ne znam. Kad putuješ dosta, nekako je doma postalo tamo gdje si sa svojom djevojkom. Vezani smo za Grad, ali…kad sam ovdje želim tamo, i obrnuto.
S kime se družite u Kini? Zapadnjaci ili?
– Većinom da. Ali miješano je društvo, bude i Kineza, Danaca, ma svega. Imaš uvijek neka različita društva i svako nosi neke svoje osobnosti.
Koliko Kinezi drže do svoje kulture?
– Jako su osjetljivi i jako paze na to. Kroz godine sve više i više cijene. Prije 30-ak godina se možda previše išlo u tu izgradnju, ali u posljednje vrijeme se sve više i više ulažu enormni novci u obnavljanje spomenika i njihovo brandiranje.
U usporedbi s nama?
– Kod nas je sve više očuvano, i obnavljaju se te stvari. Kod njih je bila jedna faza rušenja svega kako bi se gradilo, sada sve što je ostalo, pokušavaju čuvati. Dosta ljudi radi na tome. Oni su infisani u svoju kulturu i prošlost, svoje dinastije.
A kada je riječ o dnevnim običajima, koliko vam je trebalo da to naučite?
– Pa….trebalo je. Recimo kod njih je jako nekulturno dati primjerice vizitku ili novac jednom rukom. To se smatra kao da si je…gotovo da si ih bacio prema njima. Strašno je nekulturno i odbiti piće. Ako imaš neki sastanak i želiš napraviti bilo kakav posao ti moraš piti. To su velike količine alkohola. Ali moraš. Takva je kultura.
Ako se na sastanku izvadi boca te njihove rakije, ona se mora popiti. Dok netko ne padne na pod, ili taj koji je zvao ne kaže dosta!
I nitko neće zamjeriti ako popiješ…pa pola boce previše?
– Čak je poželjno!