Vidio sam na dubrovačkim portalima ovu lijepu ideju kako je krenula. Bio sam jako radostan zbog toga! Tako sam odlučio, kad se malo dječica uhodaju, dat im nešto puca, ma neka imaju! – počinje lijepu priču za DuList profesor glasovira Frano Krasovac.
Ali, otkriva kako neće dječici dati sve puce, smije se, kaže – neka se i oni potrude malo. Iako je danas puno teže naći puce nego prije…
Ideja o poklanjanju puca krenula je kada je profesor ugledao inicijativu ‘Igrajmo na puca’, koja se nedavno održala u Knjižnicama, a koju su pokrenuli voditelji radionice Dino Brigović i Marko Giljača, do nedavno najmlađi igrađi na puca. Ova radionica okupila je preko 20-oro djece, a kako ističe Krasovac, srce mu je bilo veliko kad je vidio da se ova lijepa tradicija ponovo vratila. Svoju ‘ekipu’ – svoje puce čuva blizu srca od dalekih šezdesetih, no mi smo uspjeli izvući od njega koju zanmiljivu anegdotu ove igre.
– Naš obiteljski stan u Širokoj je za vrijeme rata potpuno izgorio. Pale su dvije granate, izgorile su sve note, moji svi papiri, moj hobi – slikarstvo, 500 ploča… Među tim materijalnim i one vrijednje stvari od toga – moje puce, njih 150.! I što sad? A igralo se i u ratu, sjećam se u zgradi Duhana isto! Nismo se dali, posuđivali bi prijatelji i kolege, ali nije bilo moguće nabaviti puce ‘tek tako’ – sjeća se profesor, kazavši nam i kako je imao nekog poznatog u Engleskoj, pa bi se puce nabavljale i sa slavnog Portobello ‘buvljaka’. A kad se, kaže, Grad Dubrovnik pobratimio sa švedskim Helsingborgom, tada je preko međunarodne suradnje sklopio i poznanstva i kućna prijateljstva, te su u grad počele stizati i švedske puce.
– Pa se mijenjaš s drugim pucarima i tako… Došao sam opet do dobre ‘ekipe’, ali tu moju staru ‘ekipu’ ne mogu ni dan danas prežaliti, jer znam napamet u detalje kako je izgledala. Bilo je tu puca iz djetinjstva. Počeo sam igrati neđe 1968. sa svojih deset godina. To su me vanka naučili, iza Roka, a i nas je doma četvoro – igrali smo doma, i pokojni pape je igrao – kaže Krasovac. Inače, igru je i jedan Englez, koji je volio nogomet, ma nije mogao ga igrati jer je imao neki problem s nogama, pronio dalje.
A to je bilo vrijeme siromaštva i igračaka nije bilo, ali je bilo puca. I moda je bila ovakva: u stara doba, pedesetih i šezdesetih, znate kako, u Gimnaziji bi se kaputi objesili vanka. Pa preko sata neko pita može li na zahod, pa nestanu najbolje puce s kaputa, skinu se žiletom! – smije se profesor, sjetivši se onih najpopularnijih puca, ‘dvobankaša’, nazvanih tako jer su koštale dvije banke ili tadašnjih 20 dinara. ‘Ko će znati koliko bi to sad koštalo!
Englezi, Šveđani i jedan Konavljanin
Nije za zaigrati na puca ‘tek tako’, to će potvrditi svatko tko se s pucometom ikad susreo, ovom stotinu i više godina starom igrom. Svaki detalj se pazi.
– Nokat mora biti uredan, a puca se brusi. A zašto to? Jer loptica, pučica s kojom se igra nije ravna, nego malo dole ovalna. Pa kad izbrusite kosinu, ona radi parabolu i preskače preko golmana i tako… Masu je detalja, a kako sam ja bio lud za time, sve sam puce sam učinio. Evo pogledajte ih, ovo je moja ‘ekipa’. Evo i dvobankaša, tu su i standardne – pokazuje profesor i one koje su puno i puno prvenstava osvojile.
Neke su dobivene ‘trampom’, Englez, Šveđanin, pa opet Englez, a tu je i Konavljanin jedan.
– Evo vidite kako se urede, glatka pa izbušena po kutu. Kad igrate, možete fiksirati pucu i okrenuti je oko svoje osi kako hoćete. Kad se prije igralo, lopticu se na centimetar moglo pogodit u teren kad si u formi. Ma slušajte, ja sam muzičar, kad se meni reče: ‘Ideš dirigirat sa ‘simfonijskim”, nema problema, ali igrat važnu utakmicu na puca, e to je trema! Prava trema! – priznaje profesor kroz smijeh. Kaže, to nije samo povratak u djetinjstvo, jer je inako lakše kad si veliki, što se tiče organizacije, taktike, promišljanja… To je jednostavno ‘na puca’.
– Bilo je i rivalstava, mada nisam bio puno za njih. Najveća su imali Branko Šutalo i Pero Franić, oni su bili rivali dugo vremena. Zazovite i Branka Šutala, to je čovjek koji sve u pucama zna. On je objedinio puce na razini Grada Dubrovnika. Jer, prije su se puce igrale u domovima, kvartovima, i svaki kvart imao je svoja pravila, nisu bili unificirani tereni. Neko je igrao na staroj škureti, neko na stolu, neko na onome-ovome. Početkom šezdesetih, Šutalo je to nekako okupio, a tad su počeli biti dostupni i lesoniti s točnim dimenzijama, barica, golman, dogovorile su se pravila igre i počela su se polako igrati prvenstva grada, kvalifikacije i sve. Pitajte njega, sve je zapisao! – u dahu će Krasovac, dodavši kako je svaka ekipa imala jedan klub. Njegov je primjerice Manchester City, i svaka puca ima svog igrača.
Dubrovčanin i ‘na puca’ u Jesenicama
– Svaka ekipa je jedan klub, promjerice ja sam Mancherster City i svaka puca ima svog igrača – tako ja imam Hutchinsona, Redsa, Brennana, MacKenzieja…Legendarnih puca ima koliko hoćete – kaže profesor, i dodaje i to kako postoji u Hrvatskoj još jedno mjesto gdjese igra na puca, a to su Jesenice.
– Jedan naš Dubrovčanin, gospar Tomo Surjan, odselio se, vjenčao gore. Pošao šezdesetih gore kao profesor tehničkog, e on vam je odnio puce gore! Sjećam se, studirao sam u Ljubljani, a kao student sam pošao jedan dan u Jesenice, ugostili su me i cijeli dan sam igrao na puca. On je imao veliki kabinet sa velikim stolovima a u školi su imali prvu, drugu i treću ligu na puca! Toliko masovno je to bilo, a ne znam je li još. To je brdovito mjesto, znam da je bilo popularno po hokeju, a ostale igre – na puca! Bila ih je masa, a kako su ti hokejaši puno putovali, donosili su puno puca. Gospar Surjan dolazio je, jasno, svako ljeto u Grad i bio je izvor dosta puca – prenosi nam profesor zanimljivu crticu.
A zanimljivo je kaže i to, kako se u Dubrovniku puno igralo, isprazne se puce, nije ih lako naći. Kaže, u nekih drugim gradovima sigurno ima u šufitima, škrabicama… Vraćamo se na početak priče. Kaže, da ga netko pita bi li prodao puce, nema tih para!
– Puce su bile za trampit, ja tebi – ti meni. Ali što se tiče prodaje, to nikako. A puce koje meni ne trebaju, dat ću ih, neka omladina igra. Dogovorit ću se s Dinom Brigovićem i Markom Giljačom, pa neka oni vide kako će to. Hoće li primjerice po turniru pobjednik dobiti pucu dvije, nek se malo stimulira širenje igre – kaže peterostruki prvak grada u igranju na puca.
– Bio sam pobjednik prvenstva pet puta, a moj brat tri. On sad živi u Zagrebu, a ima sina koji sad ide u prvi razred, pa bi se valjalo skrbit malo i o njemu, njemu u nasljedstvo dati puce. Hoće naučiti, a teško bi bilo tu tradiciju ostaviti… – ističe za kraj Krasovac, spremajući pažljivo svoju prvu ‘ekipu’ natrag u škrabicu uspomena.