FRANKOVIĆ: ‘Igre su radost, izazov, očekivanje i ponos, ali i zajedništvo’

uvaženi gosti,  pozdravljam vas večeras  na ovoj tradicionalnoj svečanosti koja se održava već 68. put.

Pozdravljam vas na svečanosti koja je svima nama u Gradu itekako važna. Dubrovačke ljetne igre jedan su od najvažnijih  kulturnih događaja u Hrvatskoj, ali našem Gradu one su puno više od toga. Igre su radost, izazov, očekivanje i ponos, ali i zajedništvo.

Pod okriljem naših stoljetnih mira Dubrovčani su naučili dva mjeseca živjeti s glumcima, glazbenicima i ostalim umjetnicima u zajedničkom očekivanju stvaranja istinskog umjetničkog čina. I tako je već gotovo sedam desetljeća. To ne čudi, jer ovo je grad povijesti jednako koliko i grad umjetnosti.

Teško ćete među nama naći nekoga tko se ne veseli dobroj predstavi, jednako kao što se ne ustručavamo glasno negodovati kad nam nešto nije baš po gustu, jer samo najbolje, s punim pravom, očekujemo.

O Gradu i njegovoj slavnoj povijesti napisano je stotine knjiga i, iako su se ponudila različita tumačenja njegovog nekadašnjeg sjaja, uvijek na nov način možemo usmjeriti pogled na njegova minula stoljeća.

Želim stoga baš s ovog mjesta oslikati prošlost pojmovima kojima se mnogi naši sugrađani posljednjih godina vraćaju. To su pojmovi mjere i sklada, ali i mudrosti, skromnosti.

Mjere i sklada nema bez zajedništva, baš kao što ni naši stari bez zajedništva ne bi stvorili ovu ljepotu i bogatstvo koju su nam podarili u naslijeđe, da ga baštinimo i koristimo s najvećom pažnjom i poštovanjem kako bismo ga opet na čuvanje povjerili našoj djeci.

Dubrovačka Republika cijelo je vrijeme svoje državnosti uspješno održavala  sklad i mjeru. „Ništa previše“, rekli su davno u Delfima. Upravo su se i naši stari tako ponašali. Ostaci te njihove mjere vidljivi su i sada svuda oko nas. Okrenite se oko sebe, pogledajte sve ove kuće na Stradunu i palače oko nas, pogledajte Katedralu…… i crkvu sv. Vlaha. Sve to govori o umjerenosti i mjeri koju su oni živjeli. Nije se dopuštala rastrošnost jer su stari smatrali da to vodi oholosti, a oholost rađa zlo i državi i zajednici. I nisu ova sjećanja jedino što nam govori o skladnosti Grada.  Tu su i propisi i zakoni te Statut Grada koji je i danas pravi putokaz,  ali i praksa za svakidašnji život Grada.

Uz odmjerenost, presudno je bilo  zajedništvo. Omogućilo je da se teritorijalno mala državica pretvori u važnog sudionika na međunarodnoj sceni, da se istakne u područjima trgovine i diplomacije.

Kao neutralna država, Dubrovačka Republika surađivala je sa svim imperijima i sa svim stranama istodobno, vodeći se isključivo interesima Republike i svih njezinih stanovnika.

O tome svjedoče tisuće arhivskih spisa u našoj predivnoj Sponzi, tu tek nekoliko koraka ispred nas. Zaključak je uvijek isti: podanici Republike živjeli su „republikanski duh“ jednako kao i pripadnici vlastele. Znali su da pomažući državi pomažu i sebi. Shvatili su da samo zajedništvom mogu napredovati i izbjeći tragedije koje su tada pogađale druge Europljane.

Nije to bilo lako! Problema i kriza uvijek je bilo, ali  zajednički cilj dao im je snage da izdrže i naprave pravedno društvo u kojem je bilo mjesta i za Židove koje su protjerali s Iberskog poluotoka, ali i za brojne druge prebjege. Našli su zajednički jezik i interes s otomanskim sultanima, a stoljećima prije onoga što danas nazivamo starom Europom, imali su socijalne ustanove i komunalni sustav, kanalizaciju i vodovod, i to prije gotovo šest stoljeća.

Stvorili su društvo koje je dalo velikane znanstvene misli poput Ruđera Boškovića ili najvećeg hrvatskog komediografa Marina Držića. Ne zaboravimo ni Đura Baglivija, Nikolicu Bonu, Nikolu Gučetića, Marina Getaldića, Marojicu Cabogu, Điva Gundulića, Miha Pracata, Benedikta Kotruljevića i niz drugih.

Svi ti pojedinci nisu se nikada isticali iznad zajedničkog dobra. Grad na prvom mjestu, pa tek onda sve ostalo.

Nema napretka u zajednici koja ne pomaže samoj sebi. Nema uspjeha ako se okreće glava i odmahuje rukom. U radu za zajedničko dobro treba krenuti od svoje obitelji. A drugog Doma od Grada nemamo.

Da bismo ga sačuvali, treba nam vratiti sklad i mjeru i biti odlučni i složni. Nemojmo se bojati učiti iz prošlosti kako bismo stvorili i živjeli bolju budućnost.

Stoga vas sve pozivam da budete aktivni sudionici u vraćanju mjere i sklada zajedničkom nam Gradu. Jedini smisao dužnosti koju ste nam povjerili baš je isti onaj koji je vrijedio u zlatno doba Dubrovnika: Grad u kojemu svi čine onoliko koliko mogu i znaju kako bi bio pravedniji, uspješniji i sigurniji.

Na tom putu ufamo se u razboritost i išćemo zajedništvo.

Jer, kako bi Bokčilo u Dundu Maroju rekao: „Reče se: dogovorna je bolja šteta neg koris’ bez dogovora“, za što postoji analogija s dubrovačkom poslovicom „Bolja je šteta dogovorna negoli korist samovoljna.“
„Ma se je trijeba s bremenom akomodavat“, rekao bi opet Držić.

Zar je danas drugačije? Zar Držićeve riječi ne nose univerzalnu poruku?  Sebe i svoje postupke prilagoditi mijenama vremena i promjenama okolnosti. Biti integralni čovjek. Biti…. Čovjek… nazbilj!

U mislima na riječi sklad i zajedništvo te njihovom značaju za Grad i mogućnostima koje donose, još jednom vas sve  pozdravljam i želim da se ovdje osjećate sretno i slobodno.

Osobito pozdravljam umjetnike. Ponovno će otvoriti funjestru kroz koju je Grad zadnjih 67 godina u svijet slao ono najbolje što jedan narod može ponuditi: kulturu i umjetnost.
Neka vam bude ugodan boravak u našem Gradu.  Njarnjasa uvijek ima. I ljudi nahvao. Vi budite ljudi nazbilj i donesite osmijeh i ugodu i onima koji takvi nisu. Ili, još bolje, i njih promijenite.

Umjetnost ionako može činiti čuda, rušiti granice i povezivati, mijenjati nabolje i oplemenjivati, ali umjetnost nije i nikada neće biti vrijeđanje drugog i drugačijeg. Upravo to očekujemo i tražimo od vas i ove 68. sezone Igara, jednako kao što vam od srca dajemo svu moguću potporu.

Sretno i slobodno živite umjetnost u našem prelijepom Gradu.