FOTO/VIDEO “Naša građanska prava su na nuli!”

Kada je u utorak, 12. studenog, autobus Javnog gradskog prijevoznika „Libertas“ svom silinom razvalio zid Ulice Silvija Strahimira Kranjčevića, hrpa odvaljenih kamenja pala je pred prag kuće obitelji Puljizević. Srećom, nitko od obitelji, ali ni slučajnih prolaznika nije nastradao. Tragedija je za dlaku izbjegnuta.

– Ovo zadnje tek je kulminacija svega dosadašnjeg – komentira nemili događaj Antun Puljizević te objašnjava okolnosti nesreće.

– Bio sam u kući kad se to dogodilo, popodne oko 15.30 sati. Samo sam čuo 'brum!'. Izašao sam na ulicu i kad sam vidio što se dogodilo počeo sam se smijati. Autobus mi je bio poviše glave, metar od funjestre. Zid 'Radeljevića' odlomio se na ulicu. Još je usput taj autobus, bez vozača i s ugašenim motorom, na svom putu zakučao jedno vozilo i oštetio mu zadnji branik te je nekih 40 metara u rikverc bešumno ubrzavao. Bogu hvala da nitko nije stradao. Da je netko išao ulicom u tom trenu, ne bi ništa čuo. Samo bi ga poklopilo, ne bi niti zajauknuo – ističe Puljizević. Po njemu, ključan uzrok nesreće je što su Libertasovi autobusi parkirani na nizbrdici.
 
Buka, auspuh, vibracije…
 
– Jasno da je štetu počinio Libertas. Nijedan autobus nigdje na svijetu ne bi smio biti svakodnevno parkiran na nizbrdici. Da su autobusi bili u Remizi, na ravnome, to se ne bi dogodilo. Pitanje je što će Grad napraviti da se ovakav slučaj ne ponovi. Je li ručna kočnica potegnuta ili nije, bio autobus ispravan ili ne, nesreća se dogodila – kaže nam Puljizević te ističe kako je autobus maknut prije dolaska policije.

– Ne znam je li se to smjelo ili ne, ali to je činjenica. Da nisam sve slikao svojim fotoaparatom vjerojatno bi sve ostalo na 'rekla-kazala'. Svaka fotografija ima zapis kada je snimljena – govori Puljizević. Objašnjava kako su problemi stanara s autobusima Libertasa zapravo svakodnevni.

– Autobusi se rano ujutro pale i 'turiraju', pune se zrakom. Stvara se buka, zagađenje auspuhom, nastaju vibracije. Tresu se stakla na funjestri dok on tamo bruma. I tako svako jutro. Ljudi su zbog smrada prisiljeni zatvarati funjestre, a kad ih zatvorimo staklo nastavlja vibrirati, to se vidi oko kita koji ga drži. Sad vidimo koliko nam je i sigurnost ugrožena otkad su autobusi u 'Radeljeviću'. Preblizu su, ako nam se tresu stakla dok vozač puni zrak u kočnici. Takav postupak bi trebalo činiti na nekom izoliranom prostoru. Ako se u Gradu ne smiju držati kokoši, onda ne bi smio ni autobus ispuštat iz auspuha na pet metara od funjestre – ističe Puljizević. Ogorčen je jer se žalbe stanara nigdje 'ne primaju'.

– Svi su se stanari u ulici žalili, jer nitko nije sretan s rješenjem Grada da autobusi Libertasa dođu u 'Radeljević'. Siguran sam da to nije prvi autobus koji je pošao u rikverc, ali je prvi koji je napravio štetu. Mi smo među mlađima u ulici, ne znam tko ima želju tužiti Grad. Grad bi ipak trebao biti u službi svojih građana – kaže nam Antun Puljizević. Dodaje kako je Ulica Silvija Strahimira Kranjčevića prometna pješacima te da njom svakodnevno prolaze stotine ljudi.

– Tko god se spušta u Gruž, ide tom ulicom. Ulica je s naše strane lijepa, kamena, sa žalićima, prava dalmatinska. Ali sve zajedno, stanje u ulici je katastrofa. Ima dvadeset godina da se situacija ne miče s mjesta, što je žalosno. Svaki građanin ima svoja građanska prava, a stanovnicima naše ulice ona su definitivno na nuli. Oborinske vode, kanalizacija, pločnik, buka i zagađenje autobusa… Mi ispunjavamo svoje obaveze kao građani, plaćamo uplatnice svaki mjesec. Svakako zaslužujemo da nam ulica bude normalna, da možemo njom prolaziti bez problema. Od početka ulice do vrha, to bi sve trebalo raskopati i nanovo raditi – kaže nam Puljizević. Opisuje nam jedan prosječan kišni dan, koji za stanare Ulice S.S. Kranjčevića znači – kataklizmu.
 
Čizme, otirač, sprejevi…
 
– Kad kiša padne i još pola sata nakon što stane ne može se izaći na ulicu dok ta voda ne oteče. Voda izvire doslovno iz zemlje na više mjesta. Također, sva kiša koja padne u 'Radeljeviću' slijeva se prema našoj ulici. Nakon toga je to toliko šporko da nam je zdravlje svakako ugroženo. Jer, svi se šahtovi otvore i sve je u fekalijama, a prisiljeni smo po tome hodati. Zato iza vrata držimo gumene čizme, otirač i sprej kako ne bismo unijeli bolest u kuću. Najgore je što se bolest može unijeti u kuću nakon svakog jačeg pljuska. Srećom, zasad nismo imali zdravstvenih posljedica, ali moja supruga je liječnica pa je u nas to još više pod povećalom. Imamo jednu plastičnu pliticu u koju stavljamo cipele pa ih po oplati špricamo nekim sredstvima- objašnjava Puljizević, čija djeca moraju i u takvim nemogućim uvjetima stići do škole.

– Moja djeca idu u grušku školu i sreća je da nigdje ne moraju prijeći put niti semafor. To je olakšanje, ali divlja rijeka koja nakon kiše teče svim tim ulicama je katastrofa. A oni trebaju doći u školu. Dam im čizme na noge i tenisice u vrećici. Kad dođu u školu čizme spremaju u vrećicu pa mi se žale kako ih cijeli dan moraju nositi od razreda do razreda – kaže Puljizević kojem je jasno što treba poduzeti da bi se problemi barem ublažili.

– Treba staviti šire cijevi i redovito ih prazniti od pržine i šporkece. Kad god na dno ulice dođe kamion Vodovoda napuni se svim tim. Usisa sve do vrha – ističe Puljizević, ali i navodi kako ih informacije iz Grada Dubrovnika uopće ne ohrabruju.

– Na stranicama Grada Dubrovnika pod „Gradski projekti“ nema uopće naše ulice, nikakvih radova niti rokova izvedbe, planova. A planirana je cesta kroz 'Radeljević' prema Ulici Andrije Hebranga. Od toga sad očito nema ništa. Sama izrada projekta košta milijun kuna. Pa nama je rečeno da projekt za oborinske vode cijelog grada košta osam milijuna kuna. Samo za dokumentaciju. Onda ga mi nećemo nikad imati! – govori ogorčeni Puljizević te dodaje:

– Slušali smo kako će se naš problem riješiti kad se bude išlo u projekt Radeljevića i Remize. A mi se bojimo da će se, kad krenu u realizaciju ta dva projekta, teškim strojevima i iskopima ugroziti sami temelji naših kuća, da ćemo biti potkopani. Svjesni smo toga, nekoliko kuća naći će se između dva projekta. Pa cijela naša ulica se zatresla kad se rušio dimnjak Radeljevića. Slike na zidu, lusteri, vetrine, sve se treslo… Vibracije se prenose i od autobusa, a kamoli nečeg većeg – kaže Puljizević.
 
'Volim svoj grad!'
 

Kiše, oborinske vode, poplave, pa i autobusi… Problemi stanara Ulice S.S. Kranjčevića ne staju samo na tome.
– Persijane na zgradi Radeljevića su doslovno u rasulu. Kad zapuše jači vjetar mogu pasti nekome na glavu. Njih nitko ne održava niti piturava. Zatim, mi stanari iz ulice uvečer znamo sjesti na rivi, na klupu uz more. Tu je također s vremena na vrijeme izvor fekalija. Oni koji tu imaju barku, čim uzmu cimu u ruke odmah se zaraze. Nitko ništa nije poduzeo niti je ikoga briga već desetljećima. A ne možeš u nekog uprijeti prstom i reći: 'On je kriv!', tu su se garniture mijenjale, a ništa nije poduzeto. Nedostaje nam i javna rasvjeta. Mogli bi imati barem još jednu ili dvije pale, jer u našoj ulici žive većinom stariji ljudi koji slabije vide hodati po grbavim kamenim pločama – nabraja probleme.

– Možda ima još neka ulica s ovakvim problemom, ali to nama nije olakšanje. Mi mislimo da smo centar grada, a potpuno smo zapostavljeni. Molimo Boga kad će doći dan da se to sve popravi. Treba to riješiti. Mi ćemo idalje plaćati uplatnice. Bit ćemo najsretniji kad vidimo da je netko naše solde koje uplaćujemo utrošio na popravak naše ulice, parka, mora. To je minimum naših građanskih prava. Treba li se boriti? Očito treba! Grad sam po sebi ne čini ništa. Volim svoj grad i pozivam i druge sugrađane da se jave – zaključuje Antun Puljizević.