Poznato Svetište Blažene Djevice Marije ili u narodu znano kao ‘Gospa od milosrđa’, u velikoj je obnovi! Stoga je DuList ‘zavirio’ u ovaj mali svijet za sebe i porazgovarao s fra Stankom Dodigom, čuvarom Svetišta i rektorom crkve Gospe od Milosrđa, koji vodi ovaj kapucinski samostan i koji kaže, za početak, da se ljudi ne brinu, jer se ‘samostan ne ruši’.
– Glasine su raznorazne, a nitko ne može ljudima zatvoriti usta da ne pričaju. Svatko čuje od nekog, a nikako da dođe vidjeti, jer samo čuju. Lakše je čuti ‘uz kavicu’, nego posjetiti kapucine. Zato mi pozivamo sve da navrate, da vide radove i obnovu crkve. Mi ne obnavljamo samostan, niti ga rušimo, kako sam čuo priče – kaže fra Stanko. Naime, samostan su ‘pustili na miru’, jer je u prilično dobrom stanju, obnavljan je.
– Međutim, svetište nije. Trulo je na krovu i trulo je u crkvi, svetištu, samo je okolo lijepo uređeno i popločeno. Ovo je središnji dio obnove i moglo bi se reći da je svetište ostavljeno ‘za kraj’. Radi svetišta se obnavljalo i ovo oko njega. Prema tome, došlo je vrijeme za obnovu i njega – kaže fra Stanko.
– Kad uđete u svetište, vidjet ćete kako se runi s krova, a hodočasnici kad dođu na Malu Gospu, sve pada po njima, jer obilaze oko oltara. Ne možete niti dodirnuti zidove, a oni se već rune. Zato smo zasukali rukave i prionuli poslu. Međutim, ne može se početi odozdo, niti riješavati zidove unutra, pa je bilo potrebno prvo obnoviti krov i majstori su upravo na njemu – kaže fra Stanko.
– Radimo kompletnu obnovu odjednom i uzdamo se u Božju providnost i ljubav ljudi i vjernika, te onih koji su to malo manje, a vesele se ovom svetištu, jer je ono kao biser ovdje u ovom kraju – ističe.
– Postoje priče kako se svetište ne smije obnavljati, a baš se ono mora obnavljati. Naravno, bit će sitnih promjena u skladu s propisima konzervatora, što oni mogu savjetovati. Mora se učiniti sve što se može odjednom. Nismo baš toliko imućni da možemo ‘triput’ stavljati skele – kaže fra Stanko. Dakle, skela se ne skida dok se sve ne uredi i krov i unutra.
– Mislili smo da je krov najgori i da će njegova obnova trajati tri i pol, četiri mjeseca. Međutim, ustanovili smo da se treba obnavljati ‘gdje god se dirne’. Naišli smo na rupe na koje nismo računali – kaže i dodaje kako je, na primjer, rozeta morala biti skinuta, uz ostale nevolje koje su otkrili usput. Na pitanje koliko će trebati za kompletnu obnovu, kaže kako se nada do početka iduće godine, no vremenski i drugi uvjeti mogli bi usporiti obnovu. Je li nužna restauracija, uz obnovu, pitamo.
– Slike koje su unutra su svakako, bar neke od njih, trebale bi biti restaurirane jer bi trebale biti ponovo vraćene u crkvu, na svoje mjesto. Puno je tu detalja, no ponavljam, uzdamo se u ljubav i poštovanje – kaže.
Zavjetne slike pomoraca
Osim ovog, u Dubrovniku zapravo i nema drugo svetište. Crkvi ima dosta, ali posvećeno svetište Mariji pod naslovom ‘Milosrđe’ je tek ovo. Inače, upravo je Crkva Gospe od Milosrđa najstarije dubrovačko zavjetno svetište pomoraca i dubrovačkog puka koje se prvi put spominje daleke 1279. godine. Dogradnjom početkom sedamnaestog stoljeća srednjovjekovna crkva zadobila je svoj današnji oblik. Ondašnji dubrovački biskup Josip Marčelić ovo Svetište 1913. godine za stalno povjerava Redu. Godine 1928. sagrađen je, brigom ondašnjeg gvardijana fra Vinka Desića, prvi dio današnjeg samostana, a godine 1936. sagrađen je, brigom fra Matije Korena, njegov drugi dio. Poslije drugog svjetskog rata jedan njegov dio, od strane državnih vlasti, bila nacionaliziran. Dolaskom demokratskih promjena braća sa samostanom u cijelosti raspolažu.
– Svetište čuva veliki broj zavjetnih slika starih brodova, brojni naši pomorci, iz Atlantske plovidbe, ostavljali su zavjetne darove koji su skupljeni i planiramo uskoro organizirati prostoriju za njih. Kad se završi obnova – kazat će fra Stanko. Gospa od Milosrđa je zavjetno svetište pomoraca. Crkva je ‘od davnine’, kako se kaže, a prvi put se spominje 1279. godine. Srednjovjekovna crkva je dograđena u vrijeme nadbiskupa Tempestiva. Sakristija je građena potkraj 17. stoljeća, te je tako crkva, dobivši današnji oblik, 1692. otvorena kao svetište.
Nastanak samostana
Desetak godina po dolasku u Dubrovnik kapucini započinju uz svetište graditi samostan. Samostan je građen u dvije faze. Njegov zapadni dio je dovršen 1928. godine, a drugi, na mjestu stare dotrajale kuće dotadašnjih upravitelja svetišta 1936. godine. U sklopu svetišta nalazi se i mala kuća i posjed oko nje, gdje uzgajaju povrće, kako će reći, da ne moraju ‘svaki put za kilo salate ići na pjacu’.
Uz fra Stanka, u samostanskom bratstvu su još i fra Ante Logara i fra Tomo Ivanko, a često im u pomoć uskoče i Sestre Služavke Malog Isusa, kako će fra Stanko reći – ‘njihove susjede’. Inače, u svetištu Gospe od Milosrđa nazočne su sestre Služavke Malog Isusa već od 1953. godine. Sestre su prvo došle u samostan kapucina kao pomoć u domaćinstvu i u svetištu. No, kako je Družba brojčano znatno porasla te je razdijeljena na tri provincije, porasla je i zajednica sestara u Gospinu Polju, te se započelo s gradnjom samostana za sestre. Samostan je dovršen i otvoren 1970., a u njemu je novicijat Splitske i dom za dvadesetak starica, za koje skrbi samostansko osoblje. Osim njih, vole ih i drugi susjedi, van samostana.
– Puno ljudi, i puno ćudi, ali trudimo se da budemo bliski zajednici. Imamo odličan odnos sa susjedima, zapravo. Svetište, čak ni tokom radova, nije zatvoreno za javnost. Doduše malo se zapraši i pada prašina, ali ne smeta! Ako treba, stavit ćemo vatu u uši – smije se fra Stanko i dodaje kako redovito imaju mise i svetište nije zatvoreno.
– Uskladili smo se s majstorima i dobro nam je – napominje uz pohvalu njima i za kraj dodaje da tko god želi može doći pomoći u svetište i oko njega.