Puno je lakše napraviti violinu nego ovdje stati pred vama i govoriti – izjavio je stolar i restaurator tehničar za drvo Dubrovačkih muzeja Željko Ćatić pred publikom u prepunom Kneževu dvoru gdje je predstavio svoje prve dubrovačke violine. Izradio ih je za svoje dvije kćeri violinistice, Martu i Paulu, učenice Umjetničke škole Luke Sorkočevića.
– Najveći poticaj za napraviti violinu mi je bila moja obitelj. Kad je moja prva kćer Marta došla iz Muzičke škole i donijela kući violinu, prvo što sam pomislio je bilo da je moram napraviti. To je bilo davno, a 2019. godine sam se ozbiljno prionuo poslu i počeo sam istraživati literaturu za izgradnju tog instrumenta – istaknuo je Ćatić.
Prisjetio se i svoje ljubavi prema drvu.
-Odrastao sam na Lokrumu koji mi je puno značio. Tu sam proveo 26 godina boraveći u prirodi gdje sam zavolio drvo. Kao klinac sam od borove kore s nožićem izrađivao male brodove. Kad bih vidio gotov proizvod, to bi me fasciniralo i ispunjalo, kao kod ovih violina – rekao je te izrazio žaljenje što stolarskog smjera više nema u Dubrovniku.
-Nadam se kako će moj rad potaknuti djecu, odnosno da će ih roditelji potaknuti da krenu stolarskim putem i da se općenito probudi svijest o važnosti rada s drvom – izjavio je Ćatić i objasnio je kako se zadnjih 25 godina umjetnički bavi drvom u Dubrovačkim muzejima konzervirajući i restaurirajući ga. Također, objasnio je sam tehnički aspekt lutijerskog posla.
– Kad napravim violinu, ona je lijepo izvedena te je funkcionalna. Jedna violina sastoji se od 80-ak dijelova, a sve proporcije i mjere su strogo zadane i moraju biti prilagođene materijalu s kojim se radi, tako da sam morao dobro procijeniti koliko je materijal jak jer on mora izdržati pritisak sviranja. Kad se žice nategnu preko konjića violine, taj pritisak iznosi preko 10 kilograma, a gornja ploča violine je na mjestima duga tek dva milimetra. Violina mora biti premazana lakovima i zaštićena da može izdržati utjecaj atmosfere, primjerice znoj glazbenika. Da bi sav taj napor izdržala, potrebno ju je kvalitetno konzervirati. Svoj lak sam kuham i taj lak je kasnije uvijek čist, proziran kako bi se istaknula ljepota drva. Moja prva violina Marta je rađena od novih drva porijeklom iz Bosne i Italije, a druga violina Paula je rađena od bosanskog javora čija su debla bila stara preko 1500 godina. Na toj violini je također korištena i smreka koja datira iz 1785. godine. Bilo mi je posebno držati tako jedne stare komade drva, obrađivati ih… U počecima nisam bio siguran hoću li dobiti dobar instrument, ali kako je proces išao kraju, vidio sam da će sve to dobro zvučati – objasnio je Ćatić. Dodao je kako mu je najveće uzbuđenje u cijelom tom procesu kad se na njegovom djelu, odnosno violini zasvira.
– Kad moja djeca uzmu gudalo i protegnu ga preko žica, kad violina progovori, odnosno to uspoređujem s dječjim plačem, kad se novi život rađa, tada sam najispunjeniji. Osim violine, nadam se da ću jednog dana i svojoj kćeri Dživi izraditi violončelo kojeg svira – rekao je Ćatić.
U sklopu večeri izveden je glazbeni program na dvjema Ćatićevim violinama iz 2023. i 2024. godine koje je ovaj svestrani stolar i restaurator tehničar za drvo Dubrovačkih muzeja izradio za svoje dvije kćeri violinistice, Martu i Paulu, učenice Umjetničke škole Luke Sorkočevića. Također, nastupile su i violonistice Eva Šulić Brajčić i Dora Kamber te violončelistice Vanda Đanić i Džive Ćatić, kao i Alberto Frka na klaviru. Na programu su bila djela Luke Sorkočevića, Mauricea Ravela, Julesa Masseneta i Pabla de Sarasetaa.
