Zašto smo stvorili društvo u kojem je nasilje obiteljska stvar? Zašto žrtve moraju u sigurnu kuću umjesto da nasilnici idu u zatvor? Zašto je nasilje uopće prekršaj, a ne zločin? – samo su neka od 56 pitanja koja su ove subote na prosvjedu #Spasime dubrovačke glumice Izmira Brautović, Srđana Šimunović i Nika Lasić glasno i jasno uputile svim nadležnim institucijama i državnom vrhu.
Stotinjak ljudi, među njima i dječica, došli su podržati građansku inicijativu koja naglašava nultu stopu tolerancije na nasilje te niz mjera kojima bi se poboljšao rad institucija, ali i senzibilizirala svijest javnosti o ovom problemu. Neki su čak na ovaj prosvjed ‘potegnuli’ s Korčule!
Marijana Barač, organizatorica prosvjeda u Dubrovnku i članica građanske inicijative ‘#spasime’ istaknula je kako svake godine svjedočimo porastu nasilja, kako u Hrvatskoj, tako i u našem gradu.
-Mi smo tu da kažemo sve ono što obeshrabrene i preplašene žrtve nemaju snage reći. Nasilje nije privatna stvar, ne smije ostati između četiri zida i o njemu se mora govoriti. Budite uporni! Tražite zaštitu jer imate pravo na spokojan život. Dubrovnik ima dušu, a i snagu. Svi mi smo spremni pomoći – rekla je Barač, također i jedna od administratorica grupe ‘Mame iz Dubrovnika’.
Ovim, te glavnim prosvjedom u Zagrebu koji se održao u isto vrijeme, točno u podne manje pet, poslala se poruka onima koji moraju reagirati na nasilje. Naime, prikupljene zahtjeve s prosvjeda Jelena Veljača predat će premijeru Andreju Plenkoviću, odnosno Vladi Repulike Hrvatske. Upravo je naša poznata hrvatska glumica Veljača pokrenuli pitanje o nasilju osnivanjem grupe na Facebooku #spasime za sve one žene i djecu, kako je jednom istaknula, ‘koje smo propustili spasiti’ od nasilja. Na ovo je Veljaču prvenstveno potaknuo slučaj s Paga, zbog kojega ‘nije mogla spavati’.
Jedna od administratorica grupe ‘Mame iz Dubrovnika’ Maris Cosmai Pavičević rekla je da’ obiteljsko nasilje nije nešto što se događa u braku i ne smije biti nešto što je općeprihvaćeno’.
-Stav određene javnosti je da je ona to sebi dozvolila i s nečim izazvala. Okrivljavanje žrtve nije prihvatljivo. Nasilje treba imati nultu toleranciju u Hrvatskoj. Ovo je problem koji je vrišteći! Treba ga početi rješavati. Na koji način, to je teško predvidjeti. Treba krenuti od malih koraka, a to je i ovaj prosvjed. Dužnost svih nas građana je da pošaljemo poruke o nužnim promjenama. Moramo se probuditi i osvijestiti – istaknula je Cosmai Pavičević.
U prosvjedu je sudjelovala i profesorica iz Gimnazije Dubrovnik te članica građanske inicijative ‘#spasime’ Nikica Anić. Ističe kako se prvenstveno mora u Zakonu donijeti odluka kako je nasilje zločin, a ne prekršaj. Upravo je to bila jedna od poruka na transparentima koje su joj pomogli izraditi njeni učenici iz Gimnazije.
-Potrebna je psihološka pomoć, i jednoj i drugoj strani, pogotovo djeci koja se tu nalaze -između – rekla je. Suočili smo se, ističe, s valom nasilja protiv kojeg se moramo boriti. ‘Država je ta koja mora donijeti mjere, a narod mora reći dosta i prisiliti ih da nešto naprave’, kaže.
Na prosvjedu je naglašeno kako je izmjenama Kaznenoga zakona od 30. svibnja 2015. ponovno uvedeno kazneno djelo nasilja u obitelji, koje obuhvaća teže oblike nasilništva u obiteljskome okruženju. Samo u prvih sedam mjeseci primjene izmijenjenog Kaznenog zakona, od lipnja do konca 2015. godine, evidentirano je 145 kaznenih djela nasilja u obitelji. U 2016. zabilježeno je 330 kaznenih djela, od čega 279 nad ženama, a u 2017. čak 552 kaznena djela (od čega 464 nad ženama), što pokazuje značajan porast kaznenih djela nasilja u obitelji. Kada su u pitanju prekršaji nasilja u obitelji, psihičko, tjelesno, spolno i ekonomsko, posljednjih se godina u Hrvatskoj bilježi velik broj prekršaja sukladno Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji. Godine 2013. zabilježeno je 19 tisuća prekršaja, 2014. 17 tisuća prekršaja, 2015. 16 tisuća prekršaja, 2016. – 13 tisuća prekršaja te 2017. 12 tisuća prekršaja. U proteklih je pet godina 91 žena ubijena u Hrvatskoj, što čini čak 47 posto svih ubojstava. U 70 posto tih ubojstava počinitelji su ženama bliske osobe, a u više od polovice slučajeva 54 posto njihovi intimni partneri. Taj visok broj ubojstava žena ne pokazuje tendenciju smanjivanja, istaknuto je. Devedeset posto slučajeva nasilja u obitelji u Hrvatskoj se procesuira kao prekršaj. Premijer Andrej Plenković krajem 2018. godine izjavio je da je u Hrvatskoj svaki dan jedna žena zlostavljana. Samo u 2017. godini policija je 11.506 osoba prijavila zbog prekršajnog djela nasilja u obitelji. Samo 8 posto od 10.031 okrivljenih za obiteljsko nasilje u 2017. osuđeno je na bezuvjetnu kaznu zatvora.
U nastavku pročitajte svih 56 pitanja – ‘Zašto?’
1.
Zašto je samo 8% od 10.031 okrivljenih za obiteljsko nasilje u 2017. osuđeno je na bezuvjetnu kaznu zatvora?
2.
Zašto broj kaznenih djela nasilja u obitelji raste?
3.
Zašto se 90 % slučajeva nasilja u obitelji u Hrvatskoj procesuira kao prekršaj?
4.
Zašto je nasilje uopće prekršaj, a ne zločin?
5.
Zašto se šamar tretira kao prekršaj?
6.
Zašto se nasilnika nakon prvog prijavljenog ispada ne izdvaja iz obitelji? Znamo dobro da prvi prijavljeni napad najčešće dođe nakon nebrojenih neprijavljenih.
7.
Zašto ih uporno vraćamo među njihove žrtve da ih ponovo zlostavljaju?
8.
Zašto žrtve moraju u sigurnu kuću umjesto da nasilnici idu u zatvor?
9.
Zašto nasilnike ne uključujemo u obavezan psihosocijalni tretman? Zašto oni nemaju obavezu dugotrajnog liječenja?
10.
Zašto imamo dobre zakone, koji se ne provode?
11.
Zašto se istrage i sudski postupci obiteljskog nasilja provode s odgađanjem?
12.
Spasite nas od neučinkovitog pravosuđa i njegovih sudaca!
13.
Zašto su kazne za počinitelje male?
14.
Zar je 60 dana zatvora dovoljno za nekog tko ponavlja nasilje?
15.
Zar je 15 000 kuna dovoljno da nas netko ponovno prebije?
16.
Zašto institucije smatraju da nasilje nad roditeljem nije automatski i nasilje nad djetetom?
17.
Zašto ne štitimo dječja prava?
18.
Kako je moguće da se iz nasilne obitelji izuzme jedno dijete, dok drugo ostaje unutar obitelji?
19.
Zašto je pravo nasilnika na kontakt s djecom koju je zlostavljao važnije od prava djeteta da ga se zaštiti od tog istog nasilnika?
20.
Zašto se nasilnici proglašavaju jednako kompetentnim skrbnicima djece kao i njihove žrtve?
21.
Zašto slušamo o slučajevima gdje se skrbništvo dodjeljuje nasilnom roditelju?
23.
Zar vi mislite da se svatko zaslužuje zvati roditeljem? Kakvu poruku šaljemo našoj djeci ako dopuštamo da ih zlostavljaju oni koji ih trebaju najviše štititi?
23.
Zašto roditelj koji zanemaruje svoje dijete dobiva kaznu do 3 godine, koja se gotovo nikad ne provede?
24.
Zašto se djeci žrtvama nasilja ne osigura bolja psihološka pomoć?
25.
Zašto su prestali s radom obiteljski centri?
26.
Zašto pristajemo na ministre koji ne preuzimaju političku odgovornost?
27.
Mi želimo ministre koji djeluju, a ne koji plaču!
28.
Zar više vrijedi lopta u golu, nego nečiji život?
29.
Ljudi moramo se prestati zgražati i početi reagirati. I mi smo odgovorni!
30.
Predugo smo govorili da ne možemo djelovati, vi danas pokazujete da možemo!
31.
Mi inzistiramo na nultoj stopi tolerancije na nasilje!
32.
Zašto se žrtve stigmatiziraju?
33.
Zašto mislite da mi želimo biti žrtve nasilja?
34.
Zašto nemamo bolji sustav detekcije problematičnih obitelji i zanemarene djece?
35.
Zašto nemamo neovisna tijela koja nadziru sustav?
36.
Zašto ne postoji ni jedno zaista neovisno tijelo kojem se žrtve nasilja mogu obratiti kad ih sustav dodatno viktimizira?
37.
Zašto žrtve nasilja nemaju brzi pristup službama za potporu?
38.
Zašto ne postoji 24satna telefonska linija za žrtve obiteljskog nasilja?
39.
Zašto žrtve nemaju stopostotno pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde?
40.
Zašto žrtva nema pravo na zaštitu dostojanstva prilikom svjedočenja?
41.
Zašto se žrtvu tjera da provede i jednu minutu u društvu nasilnika u Centrima za socijalnu skrb,na sudovima, zašto ih se šalje na obiteljsku medijaciju?
42.
Zašto žrtve tjeramo na mirenje s nasilnicima umjesto da ih štitimo od njih?
43.
Zašto zdravstveni radnici ako primijete da se nešto događa ne prijavljuju?
44.
Zašto zavod za zapošljavanje ne pomaže žrtvama ekonomskog nasilja i omogući im posao?
45.
Zašto ne postoji sustavna pomoć oko ekonomskog osamostaljivanja žrtve?
46.
Zašto centri za socijalnu skrb nemaju dovoljno kadra koji bi mogao stalno biti na terenu?
47.
Zašto u praksi centri za socijalnu skrb i policija nisu bolje povezani, iako je to njihova zakonska obaveza?
48.
Zašto policijski službenici nisu educirani za razgovor sa žrtvama obiteljskog nasilja?
49.
Zašto nigdje u zakonu nije navedeno što sve spada u psihičko nasilje?
50.
Kako da žrtva psihičkog nasilja prepozna da je zlostavljana ako ni zakonodavac to ne prepoznaje?
51.
Zašto stručni kadar u centrima za socijalnu skrb nije u stanju prepoznati psihičko nasilje?
52.
Zašto ne postoji Nacionalni program prevencije nasilja u obitelji?
53.
Zašto ne postoji sustavna edukacija prepoznavanja nasilja u obitelji?
54.
Gdje se nalazi 70 milijuna kuna koje su osigurane u državnom proračunu za provedbu Nacionalne strategije i Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji?
55.
Zašto smo stvorili društvo u kojem je nasilje obiteljska stvar?
56.
Gospodine Plenkoviću, hoćete li razgovarati s nama? Imamo još puno pitanja.