Umirovljeni električar i branitelj gospar Jozo Violić u svom domu u Sustjepanu stvara prava umjetnička djela. Među njima su i unikatne, ručno rađene kućice koje krase ne samo betlem u njegovom domu već i one naših sugrađana. Do njega nas je put nanio sasvim slučajno, zahvaljujući Facebook objavi njegove nepuće Helene koja se pohvalila predivnim ručno rađenim kućicama koje gospar Jozo stvara iz šperploče te ih ručno rezbari do najsitnijih detalja. Vjerni je to prikaz tradicionalnih kamenih kuća našeg kraja sa zelenim persijanama i vratima, s puno detalja, a ono što nas je posebno oduševilo jest da se na nekima od njih suši i roba!
U tri dana 32 narudžbe!
Gospar Jozo nas je dočekao s već spravljenim betlemom, kojega, kaže nam, radi već godinama nedjelju ili čak dvije pred Božić.
— Ne volim raditi navrat na nos, nego popolako – govori nam gospar Jozo, koji predivan betlem sa svojim kućicama radi i u nevjeste, no kod nje ga napravi puno ranije, pred svetog Nikolu kako bi mu se ukućani mogli dulje diviti. Prije ih je, prisjeća se, radio na većim površinama, a jedan je bio na čak 6 kvadrata. Vjerujemo kako je sve one koji su ga vidjeli ostavio bez daha, baš kao što je i ovaj manji oduševio nas. Njegove su kućice od prošle godine našle put i do naših sugrađana. Prisjetio se kako ga je iznenadilo što je u samo tri dana dobio čak 32 narudžbe, jednu čak i iz Italije. Radi ih, napisali smo već, od šperploče, a svi detalji, od kamenih zidova do krova su rezbareni. Priča nam kako ga je netko jednom pitao kako lijepi taj kamen na kućicu.
—Počeo sam se smijati, a kako sam u to vrijeme baš radio jednu pokazao sam mu postupak izrade – objasnio nam je. Pitali smo i koliko vremena mu treba za napraviti jednu kućicu. Ovisi, kaže nam, o njenoj veličini, ali i detaljima. Uz to, ljepilo se treba stisnuti, boja osušiti.
Sve je počelo s brodovima
Ova mala umjetnička djela nisu jedina proizašla iz radionice gospara Joza. Pisalo se već o njegovim uskrsnim jajima s motivima Krista s križem i cvijećem, minijaturama gradskih fontana, a sve je zapravo počelo iz njegove velike ljubavi za izradom maketa brodova. Od kada potječe ta ljubav prema umjetnosti, pitali smo ga.
— Ljubav je prirodna, od djetinjstva. Kako su mi pričali roditelji, slike sam počeo raditi od treće godine, a sjećam se da sam već sa šest godina počeo raditi brodove. Radila se tada magistrala pa bih našao komadić drva kojega sam onda nožem rezbario i pravio barke i brodiće. U osmom razredu je to sve krenulo ozbiljnije s maketama. Nitko me nije shvaćao ozbiljno. Oni koji su radili brodove, imali su i njihove nacrte, koje su nabavljali iz Pule. No, kad bi ih pitao da mi daju da ih prekopiram, donijeli bi mi neku sliku bez veze. Tako sam počeo sam raditi nacrte. To me je ojačalo jer kažu: Što te ne ubije, to te ojača. Tako sam počeo s tim – prisjeća se gospar Jozo, koji unutar svoja četiri zida ima predivnu kolekciju maketa brodova – od Karake, legendarnog Bountyja do nizozemskog galijuna, ali i brodova na kojima je plovio njegov pokojni otac.
Talent prepoznali i u mornarici
U sjećanjima se vratio i na 1976. godinu, kada je otišao u mornaricu u Pulu.
—Tamo sam našao sam brodomodelarski klub Narodne tehnike Pula. Imali su sedam nacrta brodova i sve sam ih kupio – prisjeća se kroz smijeh. I u vojsci su prepoznali njegov talent pa je dobio zadatak izraditi maketu broda kao dar za kontraadmirala, zapovjednika pulske Vojno pomorske oblasti koji je odlazio u mirovinu. Oslobodili su ga svih vojnih dužnosti te je s još trojicom, koji su mu pomagali, u radionici za 27 dana izradio maketu engleskog broda Cutty Sark, koji je, govori nam s ponosom, restauriran i danas izložen u Greenwich parku. Doznalo se tada za njega i u riječnoj ratnoj flotili pa su ga poslali u Beograd, u odred gardijskih brodova, gdje je završio pomorsku obuku. Kako se u to vrijeme otvarao Pomorski muzej riječne ratne flotile, premješten je u Novi Sad radi izrade brodova za potrebe muzeja. Ponudio mu se i ostanak u Vojvodini, no takvu je mogućnost odbacio ponajprije, kaže nam, zbog klime na koju se nije mogao naviknuti.
Posao ga je udaljavao od umjetnosti
I tako se vratio u Dubrovnik te se posvetio zanatu električara. No posao ga je itekako udaljavao od njegove ljubavi – umjetnosti. Morao je odustati i od folklora jer je bio vezan uz odlaske na teren. Kako to da je krenuo u zanatstvo, a ne u umjetnost, pitali smo.
—Upisao sam 1970. godine splitsku školu primijenjene umjetnosti. No, baš kad sam trebao ići u Split, došao je pokojni otac, inače pomorac, i rekao mi je da u penganju, a za njega je to bilo crtanje, nema kruha – prisjeća se gospar Violić, koji je zbog toga otišao u zanatske vode. Nitko se, ističe nam, u familiji nije bavio umjetnosti pa je on na neki način, dodao je, izrod. Gospar Jozo bavi se i slikanjem, a njegove slike napravljene raznim tehnikama krase zidove doma u Sustjepanu. Posebno nam je pokazao slike koje je nacrtao sokom od crvenog kupus i čokoladom.
—Može se raditi sa svime što ostavlja trag na papiru – objašnjava nam ovaj sustjepanski umjetnik. Svaki dio na njegovim brodovima izradio je sam, posebno nam je s ponosom istaknuo uz napomenu kako ne žali niti truda niti vremena koje je u njih uložio. Iz njegove će radionice, vjerujemo, izaći još puno umjetničkih djela, a već nam je najavio kako se sprema izraditi Bambina. U Dubrovniku se, naime, prethodno kićenju božićnog drvca, njegovao drag običaj štovanja skulpturice novorođenčeta – Bambina, kao simbola Prvorođenoga.
Iz tiskanog izdanja DuLista