U tom očaju sam bila sva uplakana, ali nešto me snažno povuklo ispod prozora u dnevnom boravku gdje sam pala na koljena – rekla je autorica knjige Tea Perović na predstavljanju knjige ‘Stvorene smo za nebo’ ove nedjelje u Palači Sponza. Knjiga govori o dirljivom svjedočanstvu vjere, ljubavi i neizmjerne brige jedne majke za svoje kćeri.
– Bila sam jedna sasvim normala žena, što sam, naravno i dalje. Naime, živjela sam prosječnim uspješnim životom. Imala sam svoju tvrtku koju još uvijek imam. Tada sam mislila da je to vrhunac uspjeha. Bile su oko mene četiri djevojke i muž iako baš nismo bili tada u nekim dobrim odnosima. U tom periodu sam počela dobivati čudnovate bolove u nozi i leđima. Spletom okolnosti sam doznala dijagnozu, a to je karcinom dojke koji je bio proširen po cijelom tijelu, od rebara do zdjelice. To je bio strahoviti šok za mene te sam mislila da je gotovo – rekla je Perović. Dodala je kako je u pričama s drugim ženama shvatila kako imaju isto razmišljanje.
– Imate osjećaj da ste gotovi. Nadalje, pomisao na djecu je bila strahovita i nepojmljiva, a uz to sam imala teško suočavanje s dijagnozom, do jučer sam bila zdrava, u naponu snage, a sada odjednom ne mogu više ništa. Strašno. Bila sam vjernica, ali tada nisam aktivno živjela vjeru. Te iste večeri kada sam saznala za dijagnozu, ostala sam u stanu sama, djeca su bila zaspala. Došla sam u dnevni boravak i pomislila da se ovo ne događa meni. Kako će moja djeca bez mene? U tom očaju sam bila sva uplakana, ali nešto me snažno povuklo ispod prozora u dnevnom boravku gdje sam pala na koljena. Međutim, kleknuti je bilo jako zahtjevno, poprilično nemoguće zbog bolova u mojim nogama. Unatoč tome sam kleknula i počela moliti. Nisam, do tada molila godinama jer mi Bog nije trebao. Prije dijagnoze sam se u nekoliko trenutaka osjećala krivom kada me dijete za sliku Isusa pitala tko je ova baka – objasnila je i dodala kako ju je tada život vodio na drugi način pa se nije mogla baviti vjerom.
-Međutim, tu večer sam nastavila moliti. Jedno neobično iskustvo gdje sam izgovarala riječi koje nisam govorila te konstrukcije riječi koje ne koristim. U tom trenutku sam počela shvaćati kako Bog dopušta da se to događa, ali s određenim razlogom. Nisam znala koji je, ali sam to htjela prihvatiti. Molila sam ga da otkrivam njegove znakove i da ga slijedim. Rekla sam mu, hvala ti na ovoj bolesti, a nekoliko trenutaka prije sam bila uplakana. To sigurno nije ljudski faktor. To je milost koju dobiješ iako je nisi zaslužio. Prihvatila sam i shvatila da je to na neki način potrebno za promjenu mog života i moje obitelji. Nadalje, Počela sam moliti za muža u tom trenutku s kojim sam željela ostati – rekla je te istaknula kako je čvrsto tada obećala da ću svoju djecu upoznati s Bogom.
– Do dana današnjeg je to tako. Onda je sve postalo lako, tada je započeo moj hod u vjeri. S time sam dobila ideju da sve stavim na papir. Htjela sam da moja djeca pročitaju moje svjedočanstvo. Nisam htjela da govore kako je njihova majka bila teško bolesna i da je to kazna. Ne dolazi u obzir! Moj križ je moj križ spasenja, on je moja najbliža spona s Isusom. To je bila ideja moje knjige, a kasnije sam shvatila kako to može biti i poruka drugima. Nije bilo lako. U knjizi sam se potpuno ogolila, ali drago mi je da sam to napravilo, što znači da je to dobro – rekla je Perović. Svećenik i doktor filozofije Ante Vučković rekao je kako ne bi volio tumačiti Teu jer to ona sama radi.
– Naime, knjiga i Tea nisu iste stvari. Tea je više od knjige. Knjiga nije dovoljna te kaže kako piše još jednu. Volio bi da vidimo u čemu je specifičnost ovog iskustva. To nije tipično svjedočanstvo o bolesti u kršćanskoj vjeri. Nešto se dogodilo. Ona kaže da je bila vjernica, ali i da nije. Međutim, sada zna što joj je nedostajalo. Nadalje, ono što mene dira je to da bolest drukčije izgleda nakon ovog iskustva. To je relativno kratko, ali promijeni pogled na sve. Vezuje se uz riječi, jer riječ je ovdje o širokom fenomenu. Uvijek riječ, pisana, izgovorena ili opjevana u sebi nosi silinu. Često susrećem ljude sa sličnom dijagnozom, nije lako pričati o tome. Tim ljudima treba puno hrabrosti. Žene koje dobiju ovu dijagnozu pokušavaju ne pričati o tome s obitelji, a najčešće i nema mjesta za govor. Također, ni u crkvi nema mjesta za izricanje patnje i širine istoga. Najčešće su to samo molitve i posljednje pomazanje. Tea je počela pričati. To je terapija – pojasnio je Vučković te dodao kako o reakcijama ljudi na spomenute stvari znamo nešto, ali ne puno.
– Kad jedanput predate sebe više niste gospodari svojih riječi. Primjerice, kad napišete knjigu niste gospodari kad je netko uzme. Božje riječi se ne vraćaju bez ploda. Ovo se tiče svih nas, to je nama rečeno. U današnje vrijeme nijedna bol i nijedna bolest nisu dobrodošle. Samo se traže tablete da se bolest istjera vani. Ali, je li to jedini način? Bol ima preobraznu snagu na bolje. Nije bolest neprijatelj već najbolja prigoda da se dogodi najbolje. Mnoge žene su dale najviše od sebe za vrijeme bolesti. Uz to imam veliko poštovanje prema liječnicima, to je važan posao, ali uza sve to poštovanje bol ima nešto što oni ne moraju vidjeti. Vrijeme bolesti nije vrijeme moje pasivnosti, vrijeme bolesti je možda poziv na najaktivniji dio u nečijem životu. Tada odjedanput počinjete gledati drugi svijet. Nakon 30 godina će njezina djeca moć čuti što se njoj događalo. Stvar se okrene vrlo lako. Dodao bih još jedan detalj iz susreta sa slijepcem iz Biblije gdje apostoli pitaju tko je kriv što je slijep, on ili njegovi roditelji. Isusov odgovor je važan gdje kaže da nisu krivi niti on niti njegovi roditelji. Ovo je najvažnija poruka za one s teškom dijagnozom. Ona je takva da se na njemu Bog proslavi. Tea je svoju bolest iskoristila da kroz njezine riječi netko otvori prostor prema nebu. Nije sve zatvoreno – rekao je Vučković i istaknuo kako su ovo prvi dojmovi.
– To je to, taj moj križ je situacija s kojom ja živim. Dobila je jednu smisao, a doslovno se s navedenim nosim s lakoćom. Znam da je to isto kao kad Isus pada pred svojim križem. Opet se dižeš i ideš naprijed. Moja molitva je poprimila osobni odnos, dok takvu nisam dosada još bila prakticirala. Svakog dana mi se novo otkriva i shvaćam da osjećam ono što je običnom smrtniku čudno. Ja sam to jednostavno dobila – istaknula je autorica.
Kome pripada život?
– Ovo na prvu može biti pobožna priča u kojoj je Tea našla neki izlaz. Ona je ekstremno provokativna sa svojom pričom. Naime, u gradu i Hrvatskoj ćete sresti ljude koji vrlo borbeno kažu kako je moje tijelo moj izbor. Njezina preobrazba se dogodila gdje nastaje pitanje kome pripada život, je li stvarno pripada nama ili je to obmana? U jednom trenutku je priznala kako je život njegov. Tu možete vidi najdublju provokativnu misao u sekularnom svijetu. Pogledajte iluziju svijeta koji kaže moj život je moj život. U samom temelju stoji da ga nemaš, nije tvoje vlasništvo. Isus govori dugo učenicima, koji ništa ne razumiju te im kaže, ja sam put istina i život. Oni ne razumiju, što će i najviše ljudi danas reći. Isusov put ide tamo, taj put je bolji za vas – rekao je Vučković. Autorica je dodala kako u trenutku davanja svog života Bogu više nema straha od smrti.
– Ja sam se čak relativno brzo riješila svog straha. Pomisao na to da će djeca ostati bez majke mi je bila dugo vremena jedna velika prepreka. Međutim, svoje kćeri svugdje vodim, one znaju da je mama bolesna. Onda kada ste slobodni kao roditelj i iskreni one to prihvate. One znaju sve što ja pričam. Uz sve, ono što mi znaju reći je da uopće nisam bolesna jer sam s njima tu. Kod djece ne treba ništa tajiti, to je moja poanta – zaključila je Perović.