Gornje Čelo konačno je dobilo sve preduvjete za pristajanje brodske linije, koja za 70-ak stalnih mještana život znači. 
Obnovljeno pristanište danas su obišli i predstavnici investitora, točnije ravnatelj Županijske lučke uprave, koja je financirala obnovu, Željko Dadić, župan Nikola Dobroslavić sa suradnicima te saborski zastupnik Frano Matušić.
Župan, kojega su na 2,5 milijuna kuna vrijednom novom pristaništu dočekali brojni mještani, podržao je inicijativu mještana Gornjeg Čela koji su od gradonačelnika Andra Vlahušića, podsjetimo, zatražili povezivanje s Gradom brodskom linijom. Gornje Čelo, rekao je jedan od mještana Đuro Musladin, jedino je naselje u sastavu Grada Dubrovnika koje nije prometno povezano s gradom.
– Linija nam je prijeko potrebna, posebno za opstanak otoka. Mjesto će bez nje izumrijeti. Ljudi će se iseliti u grad ako ne mogu imati osnovne uvjete za život. Kroz povijest je mjesto bilo povezano s gradom, imamo i stare slike koje tomu svjedoče. Zapravo od prije Drugog svjetskog rata do 60-ih godina prošlog stoljeća postojala je brodska linija, i ona je redovno vozila. Prijeratnih godina postojale su brodske linije hotela, koji još nije obnovljen, a nadamo se da će se i to pokrenuti – istaknuo je Đuro Musladin.
– Podržat ćemo vašu inicijativu jer je ona opravdana i prijeko potrebna. Dobro je da je Mjesni odbor uputio prijedlog Gradu Dubrovniku. Uvođenje brodske linije korisno je ne samo za svakodnevni život otočana, već i za turistie i brojne Dubrovčane koji zapravo u gradu nemaju dovoljno mjesta za kupanje – istaknuo je Dobroslavić.
No, iako je novo pristanište obnovljeno i spremno za prihvat brodova, mještani su se pobojali da zbog dubine od 2,2 metra veći brodovi neće moći pristajati. Njihove sumnje odbacio je Željko Dadić koji je istaknuo kako su maritimne studije pokazale kako u Gornje Čelo mogu pristajati i brodovi većeg gaza poput Postire, čiji je gaz 2,9 metara.
Kalamotezi bi, rekli su nam, bili zadovoljni da se njihovo mjesto s Gradom poveže 2 puta dnevno, a za jutarnji odlazak u grad bila bi idealna Nona Ana, s kojom bi u školu mogli ići i đaci, kojima dizanje u pet ura ujutro te pješačenje od 3,5 kilometara do Donjeg Čela, posebno zimi te po velikim vrućinama, predstavlja problem.
Posebno je teško bolesnim i starim ljudima kojima pješačenje do Donjeg Čela predstavlja velkiki napor.
Stjepo Šuperak, 73-godišnji mještanin, sjeća se kako je Gornje Čelo sve do 1955./56. bilo povezano brodskom linijom. Iako je tada bio dijete, sjeća se tih vremena, a pokazao nam je i stare fotografije s brodom Ston koji je akostavo u ovo kalamotsko mjesto.
– Mi smo ođe toliko izolirani, posebno Gornja Kalamota – govori Šuperak, a na pitanje kako izgleda odlazak u Grad govori:
– Uzmete burse, pješačite skoro 20 minuta u Donje Čelo, a evo gospođi treba i ura do tamo, čekate brod za grad, tamo kupite što imate, te se vraćate nazad. Pa polako 20 minuta remučate ono što ste kupili u gradu do doma – ispričao nam je Šuperak.
Gospođa Nada Golubović, inače Dubrovkinja, već 50 godina živi na Kalamoti. No, njoj je jako teško doći do broda.
– Ja sa štakom idem po uru robe, uru i po do Donjeg Čela. Bogu hvala pa smo isposlovali da nam je liječnica ovdje svaki dan. Za to smo peticiju prije nekoliko godina pokrenule moja kolegica učiteljica i ja – ispričala nam je gospođa Nada, kojoj je velik želja da se njeno mjesto konačno poveže s Gradom. Tako bi i njoj pomoć brže stizala.
Inače, pristanište u Gornjem Čelu izgrađeno je u doba Austro-Ugarske. Bilo je u jako lošem stanju pa je Županijska lučka uprava pristupila njegovoj obnvoi i rekonstrukciji. Dograđen je i dio spojne obale.
Sad je na potezu gradonačelnik Andro Vlahušić, koji mora pronaći način kako Gornje Čelo povezati s Dubrovnikom.
Što su nam još rekli mještani Gornjeg Čela potražite već u srijedu u našem tiskanom izdanju.