Dvjestota godišnjica tvrđave Imperijal na Srđu, simbola herojske obrane grada Dubrovnika od srpsko-crnogorske agresije 1991. te dvadeseta obljetnica oslobođenja juga Hrvatske 1992.,
obilježena je danas prigodnim programom u organizaciji Francuske alijanse Dubrovnik i dubrovačkog Muzeja suvremene povijesti.
U sklopu programa organiziran je stručni osvrt na povijest tvrđave te obilazak Muzeja Domovinskog rata pod vodstvom voditeljice muzeja Varine Jurice Turk.
Tvrđava Imperijal na Srđu počela se graditi 1806. godine za vrijeme francuske okupacije Dubrovnika i bila je završena 1812., i to 15. kolovoza, na rođendan tadašnjeg francuskog vojskovođe Napoleona.
Iako vlasti Dubrovačke Republike, nisu osim zidina, gradile veća vojna utvrđenja na svojem području, Napoleon je smatrao ovo područje Srđa iznimno važnim vojnim uporištem, stoga je odlučio započeti gradnju upravo ove tvrđave, zajedno sa onom na Lokrum, istaknula je Varina Jurica Turk, dodavši kako je planirao i izgraditi nekoliko utvrda na Elafitima.
Nakon pada Napoleona, tvrđavu su koristile i austro-ugarske vlasti koje su je nadogradile, kao i vlasti prve i druge Jugoaslavije. Nakon Austro-ugarske aneksije Bosne i Hercegovine, kada je prestala dominacija Osmanskog carstva u dubrovačkom zaleđu, njena prvotna funkcija zaštite od neprijatelja gubi na značaju.
– Potpise osoba koje vidite na zidovima ove tvrđave nisu samo iz Domovinskog rata, već i iz 1912., 1913. A s obzirom da se u nju nije uopće ulagalo od izgradnje, i da je bila bombardirana i devastirana u Domovinskom ratu, treba reći da je jako dobro izgrađena – naglasila je Varina Jurica Turk.
Svoj izniman strateški i obrambeni značaj tvrđave Imperijal ponovno je došao do izražaja tijekom Domovinskog rata, kada je postala simbol obrane Dubrovnika i hrvatskog juga. Tu se 6. prosinca 1991. godine odigrala i presudna bitka koja je promijenila tijek Domovinskog rata na dubrovačkom području, kada su se malobrojni ali hrabri hrvatski branitelji uspjeli oduprijeti napadima srpsko-crnogorskog agresora i zadati mu odlučan udarac.
– 5. prosinca u Cavtatu na popodnevnom sastanku Miodrag Jokić naredio je napad na Dubrovnik i tvrđavu Imperijal sutradan u 5 sati i 50 minuta. Znao je da se s našim ministrima dogovorio da 6. prosinca u 12 sati počinje primirje s obje strane i da je s time upoznata međunarodna zajednica. Uz dopuštenje Beograda počeo je taj napad. Cilj je bio zauzeti tvrđavu Imperijal do 12 sati, a da hrvatskoj vojsci ne preostane ništa drugi nego da se povuče, a Dubrovniku da se preda. Napad je počeo iz 3 smjera sa oko 100 vojnika. U tvrđavi je bio 31 hrvatski branitelj. S obzirm na brojčani odnos, uspjeli su ubrzo zauzeti taracu i plato ispred tvrđave, a čak su se vodile i borbe prsa u prsa. Naši branitelji povukli su se u prizemlje tvrđave i javili zapovjedništvu da im je potrebna pomoć.
General Nojko Marinović odlučio je raspoloživim naoružanjem gađati po tvrđavi ne bi li spasio branitelje. Neprijatelj je odbijen, a u tvrđavi od dubrovačkih branitelja nitko nije stradao. No toga 6. prosinca u Gradu je stradalo 19 osoba, što branitelja što civila. Bila je to prekretnica u Domovinskom ratu na ovom području. Nakon nje nije više bilo većih vojnih akcija i napada na Grad- istaknula je uz ostalo Varina Jurica Turk.
Od 2008. godine u tvrđavi je postavljena izložba "Dubrovnik u Domovinskom ratu" koju je prošle godine vidjelo više od 52 tisuće posjetitelja. Dubrovačke gradske vlasti tvrđavu su dale u koncesiju tvrtki Razvoj Golf na 30. godina uz uvjet da se tvrđava obnovi i da u njoj i dalje bude izložbeni postav.
Dubravka Zvrko, predsjednica Francuske alijanse Dubrovnik, naglasila je da se u vrijeme Domovinskog rata, francuska službena politika prema Hrvatskoj, značajno razlikovala od mišljenja francuskog naroda, posebno francuskih intelektualaca. Pročitala je članak „Ave, Europa, morituri te salutant“ tada vodećeg francuskog intelektualca Alaina Finkielkrauta, objavljenog u »Le Figaro«, 10. prosinca 1991.
– Dok su u središtu Maastrichta Dvanaestorica raspravljala o budućnosti Europe, Hrvatima je dopušteno okupljanje na stadionu izvan grada. »Ave, Europa, morituri te salutant!« – govorili su Hrvati. »Ecu!« – vraćala im se jeka.
U postkomunističkoj Europi postoje, naime, dvije vrste naroda: legitimni narodi koji pišu povijest i imaju pravo na slobodu, i prekobrojni, beskorisni narodi, oni koji nemaju svoje mjesto u velikoj povijesti i kojima je i kad ih kolju, kao odgovor na njihovu želju za slobodom, zabranjen čak i pristup u tragediju.
Zbog postojećih saveza i suparništava, nekoć je svaki regionalni sukob prijetio izbijanjem svjetskog rata. Danas, kad postoji Europa, ta je opasnost uklonjena: masovni se zločin odvija u zatvorenome krugu, a prosvjedni zbor na stadionu. Ta nećemo valjda dopustiti da europsko zdanje uzdrma najobičniji etnocid! Umrite, Hrvati! Europa vas pozdravlja. – istaknula je Dubravka Zvrko.