Đuro Kovačević nije neki frajer. On nije neki maneken. Ne prati modu. Neće biti na naslovnici nekog magazina. Nema Rolex, nema Mercedes. Međutim, ono što jest, Đuro Kovačević je ratni heroj. U toj definiciji nema nijednog upitnika ni zareza. Jer, Đuro Kovačević je jedna od načistijih priča u Domovinskom ratu. Ne postoji čovjek koji Đuru Kovačeviću može naći nešto sporno. Da je 99 posto ljudi sanjalo ono što je ova gromada proživjela, završili bi na psihijatriji – rekao je poznati dubrovački reporter Andrija Jarak koji je sudjelovao na predstavljanju knjige ‘Tako je pisao Ajant’ dubrovačkog branitelja Đura Kovačevića–Ajanta. Jarak je istaknuo kako Kovačevića zna od mladih dana te mu je izuzetna čast što o njemu može govoriti pred mnogobrojnom publikom u dvorani Ivana Pavla II. Tražila se stolica više, a veliki broj prisutnih predstavljanje knjige pratio je stojeći na nogama.
Riječ je o izboru tekstova iz dnevničkih zapisa Đura Kovačevića Ajanta, junaka Domovinskog rata koje je pisao u trenutcima kada je osjetio da svoje misli mora povjeriti peru. Bilježio je na onome što mu je u trenutku bilo prvi ruci pa tako i na stranicama knjige Novog zavjeta kojeg je za vrijeme oslobađanja Knina našao na ulici među rasparanim i razbacanim knjigama i gomilom odbačenih vojnih dokumenata pitajući se istodobno: ‘Zašto ljudi ovo nisu čitali?’. Šest je godina trajao Ajantov ratni put, od dubrovačkog zbora narodne garde potkraj 1991. preko svih mogućih ratišta i oslobodilačkih operacija u sastavu 163 i 4. gardijske brigade ratujući sve do 1996. godine. Usprkos teškim ranjavanjima uvijek se vraćao, naglašeno je u samom uvodnom djelu.
Jarak: ‘Nastavi pisati, inače ću izvještavati o tebi’
Jarak je rekao kako bi o Kovačeviću mogao pričati tri dana.
-Đuro i njegov brat Vedran bili su perspektivni atletičari. Uvijek je bio poseban. Ne možeš napraviti to što je Đuro napravio ako nemaš neki dar od Boga. On ga očito ima, i to ga ima u izobilju. Tipična jedna braniteljska obitelj. Skromna, radnička, poštena. Nikad ničega previše, nikad ničega premalo. Puno ljubavi… – kazao je Jarak te uputio riječi Ajantovoj majci: ‘Gospođo, budite ponosni, rodili ste sina heroja. Budite ponosni jer dok su lopovi pljačkali državu, vi ste dali sina heroja koji je preživio pukom srećom’. Vratio se unatrag dvadeset godina i prisjetio se kad je Kovačević dobio posebno priznanje.
-Imaju četiri-pet odličja koja se ne mogu dobiti na lijepe oči. Jedno od tih odličja je ‘Red kneza Domagoja s ogrlicom’ za osobito iskazano junaštvo i hrabrost u Domovinskom ratu. Nekakav nebitni mali smrdljivi uhljeb u nekakvom ministarstvu poslao mu je odličje preporučenom poštom. Usudio se ovoj gromadi poslati odličje poštom! Naravno da me ‘dežurna sova’ Braco Elezović nazvao i odmah mi to prijavio. Međutim, zanimljiva je reakcija Đura. Đuro nije reagirao. Znate zašto? Zato što je Đuro Leo Messi. Je*e mu se što ga komentira neki igrač iz četvrte županijske lige! Ne zanima ga što ga neki mali uhljeb nije ispoštovao. Da smo u Americi, pred njim bio se prostro crveni tepih i ministar bi mu osobno uručio najveće odlikovanje. Da živimo u Americi, o Đuru bi se snimilo nekoliko filmova, a za glavnu ulogu bi se borili Tom Cruise i Bradley Cooper. Međutim, dragi Đuro, imam dobru vijest za tebe – mislim da ćemo napraviti lijepi dokumentarac o tebi. Jedan dokumentarac kojeg se nitko neće sramiti. Važno je da ti i ljudi poput tebe pišu. Nemoj se izvlačiti i nastavi pisati, inače ću izvještavati o tebi. Ako ne govorimo, zaboravit će se. Ako zaboravimo, ponovit će se. Ti si taj koji ne smije dopustiti da se to ponovi – kazao je Jarak, dok je Ajant istaknuo kako će napisati i drugu knjigu.
Ajant: ‘Kad vidim što se događa, mene je sram što sam živo biće’
Autor knjige u svojem govoru prisjetio pojedinih ratnih zbivanja. Naglasio je kako ne bi volio da se nešto takvo ponovi više ikada.
-Kad gledam u Ukrajini i na Bliskom istoku što se događa, mene je sram što sam ljudsko biće. O Vukovaru nisam napisao nijedno slovo, osim – zvijeri! Bilo mi je toliko šokantno da čovjek to može napraviti. Da četiri godine lupate po nekom gradu. Ljudi stanite, dogovorit ćemo se… Teško ti je to gledati. Kako se to može čovjeku napraviti!? Nadam se da više nikad neće biti potrebe za nekim novim Ajantom! Ali nikada. To je jedina moja poruka! – naglasio je Ajant.
Benić: ‘Živo štivo koje ne bježi od životnih nedoumica’
Vedran Benić, koji je napisao predgovor, iskreno je rekao kako je očekivao ‘jednu od onih knjiga iz Domovinskog rata koje su već dosad izdavane i koje smo vidjeli i pročitali’.
-Kad sam dobio Ajantov rukopis, toliko me obuzelo da sam morao jednostavno dogurati do kraja i shvatio sam da ovo nije još jedna knjiga o Domovinskom ratu, nego da je ovo knjiga o Domovinskom ratu, jedinstvena i posebna, kao što je i poseban bio Đuro, odnosno Ajant u ratu. Njezina je najveća vrijednost što je neiskvarena, izvorna, iskonska, nastala usred ratnih zbivanja u onim trenutcima kad je Ajant osjetio potrebu da iskaže neke svoje osjećaje ili kad je našao vremena opisati nešto što je netom doživio. Puštao je ruku i osjećaje bez ikakvih ograda, pisao je slobodno jer samo je tako i moglo biti u tim i takvim danima. Sretna okolnost je što je vješt u pisanju. Tako su i nastali Ajantovi ratni zapisi. U onom trenutku u kojem su još bili svježi u kojemu je rat onakav kakav jest i kakav je bio u tom trenutku. Svaki taj djelić rata mogao je biti i njemu i njegovim suborcima posljednji. Koliko je to fragmenata napisanih sočno i živo, filmski i bez ustezanja, što god je osjećao i razmišljao. Jednako hrabro kao što je bio u ratu, hrabro je stao iza svog dnevnika. Inzistirao je da se ništa u njemu ne mijenja. Nema tu naknadne pameti ovo nije zgodno, ono što je napisao tada, inzistirao je i da se objavi. Čak je i na više mjesta napisao – ostavite gramatičke greške, ako ih budete ispravljali izgubit će se duh onoga vremena… – rekao je Benić.
– Tako smo dobili jedno živo štivo koje ne bježi od životnih nedoumica, pitanja što i kako dalje, ne bježi ni od samoubojstava naših hrvatskih boraca. Pored iskazanog junaštva je i činjenica da smo bili prisiljeni na obrambeni Domovinski rat. Ajantova knjiga, svi smo to osjetili, ima antiratnu poruku – naglasio je među ostalim Benić.
Jedna od najsnažnijih antiratnih priča
Gradonačelnik Mato Franković naglasio je kako je Kovačević ovim djelom dao alat sadašnjim i budućim generacijama – ‘da pamte, da znaju što je bilo kada je bilo teško, da znaju da postoje heroji’.
-Mogao je naš Đuro odabrati nešto drugo, mogao je poći u Njemačku. Ne bi bio jedini. Ali nije. Ostao je braniti svoj dom. Ne samo u gradu, već i na drugim ratištima. Kako dovoljno reći hvala na tome, Đuru i brojnim drugima, kao i onima koji su položili svoje živote na oltar Domovine… – naglasio je među ostalim Franković.
Jadran Kapor, glavni urednik knjige i glavni urednik Dubrovačkog vjesnika u čijem je izdanju nastala knjiga istaknuo je kako je ovo jedna od najsnažnijih antiratnih priča, a ‘paradoks je da je to ratni dnevnik’.
-Ovo je Đurova knjiga. Ovo je Đurova večer… Drago mi je što ste ga došli podržati – rekao je Kapor.
Žrtva i patnje autora knjige
Inače, na samom početku predstavljanja knjige, pročitano je pismo generala Damira Krstičevića, ratnog zapovjednika četvrte gardijske brigade koji nije mogao prisustvovati događanju.
Svi mi koji smo rat proživjeli i doživjeli u odori nastojimo zaboraviti sve ono loše i tragično što se dogodilo, međutim, čitajući ovaj dnevnik, ta bolna sjećanja su oživjela i postala vrelo bliska sa svakom pročitanom stranicom. Ma i neka su, bilo bi potpuno pogrešno to sve zaboraviti. Zbog budućnosti ne smijemo nikad zaboraviti te događaje, bitke i sve ljude koji su izgubili zdravlje i živote tijekom Domovinskog rata. Ako zaboravimo, onda možemo biti sigurni da će se takve grozote ponoviti. Ovaj dnevnik izvrsno je štivo, izvrsna je antiratna priča i obvezna literatura za sve one koji danas zagovaraju nove ratove i sukobe. Knjiga e i za sve one koji misle da je rat nešto lijepo, zabavno i zanimljivo jer će ih uvjeriti da rat to nije. Njima prvo preporučujem da pročitaju ova svjedočanstva jer će si onda moći predočiti kroz kakve patnje i žrtvu je prolazio autor ove knjige i mnogi njegovi suborci. Moći će shvatiti svu besmislenost rata i nastojanja da se održi život mnogih naših građana koji su samo htjeli živjeti u slobodi i u svojoj zemlji. Ako su ljudi, shvatit će. Ako su zvijeri, kao što su ovi koji su nas napali, ništa naučit neće. Kamo sreće da ničega u knjizi nije bilo, niti Domovinskog rata, niti pogibije naših suboraca i prijatelja. Ali bilo je, dogodilo se. Ne zato što smo mi to kao narod htjeli, ne, nismo. Političari poput Slobodana Miloševića i njegovih koji su htjeli oživjeti mit o Velikoj Srbiji taj su nam rat nametnuli i uvukli nas u to. Zato ovo istinito svjedočanstvo našeg Ajanta shvaćam kao i poruku našim današnjim i budućim generacijama da znaju koliko je sloboda dragocjena i koliko ju u budućnosti treba čuvati. Druga stvar koja me dotaknula i o kojoj treba govoriti su samoubojstva naših suboraca. Svi koji smo rat doživjeli u odorama, doživjeli smo raznorazne traume. Neki više, neki manje. Mnogi su se izgubili nakon rata, postali su osamljeni i neshvaćeni. Kao društvo nismo bili na to pripremljeni. Nažalost, kao i hrvatsku vojsku tako i sustav skrbi za branitelje gradili smo iz temelja bez ikakvih prethodnih iskustava. Kamo sreće da smo tada imali veteranske centre kakve danas imamo po Hrvatskoj. Iskreno vjerujem da danas svi ovih hrvatski branitelji kojima je potrebna pomoć, pomoć i dobiju. Treća stvar, moram to naglasiti iako autoru, našem Ajantu to neće biti drago. Koliko on to god odbijao, moram reći kako je Đuro Kovačević Ajant istinski heroj Domovinskog rata. Neću pisati o ranjavanju i havariji koju je prošao tijekom Domovinskog rata. Vjerujem da će o tome drugi govoriti uživo, ali ću bez ikakve dvojbe reći da je Ajant, kao i drugi hrvatski branitelji, koji su žrtvovali svoje živote i zdravlje, jedan od najzaslužnijih ljudi za pobjedu i ostvarenu slobodu u Domovinskom ratu. Hvala Đuro tebi i svim braniteljima koji su se borili pod oznakama četvrte gardijske brigade, kao i pod oznaka drugih postrojbi hrvatske vojske. Bila mi je čast biti tvojim suborcem i zapovjednikom u četvrtoj gardijskoj brigadi. Želim ti puno zdravlja i nadam se da će ova tvoja svjedočanstva doći pred oči mnogih naših građana, ali i dalje.