Ivana Marinović i Maro Mitrović pokrenuli su projekt kratkih foto eseja, koje objavljuju na Facebooku. Isti su, napisali su, isključivo posvećeni bilježenju zaboravljenih zakutaka šireg dubrovačkog područja.
-Bez velikih pretenzija bilježimo šetnje zakutcima šireg gradskog područja i preostalim gajevima – napisao je Maro Mitrović na svom Facebook profilu kao najava ovog projekta. Prvi foto esej posvećen je Hadnici, a evo što su uz njegovu objavu napisali:
-Mi ne želimo biti nostalgičari, ne vjerujemo u stara dobra vremena, želimo biti suvremeni, savitljivi, prilagodljivi i cool, ali lijepe uspomene jednako su prokletstvo kao i one ružne i mi koji imamo dovoljno godina da se možemo sjetiti mediteranskog života kao što je bio prije, života felinijevskog koji se odigravao na ulici, na zajedničkoj pozornici i u kojem je bilo veselja, možda povremeno prostačkog, ali zato punokrvnog, progonjeni smo našim uspomenama kao što su ponekad stare kuće progonjene duhovima predaka.
Nismo više protagonisti povijesti mi koji smo odrasli na drveću kao japanske kodame ni mi koji smo poznavali samo dva okusa sladoleda ni mi koji smo znatiželjno zavirivali u tada nezamisliv razvrat stranih turista u ondašnjim neušminkanim sobama za iznajmljivanje sa starinskim poliranim namještajem u ulicama natopljenim tisućljetnom mačjom mokraćom koje nisu morale izigravati ništa drugo nego da su to što jesu – obične ulice za običan ljudski život.
Od nas ljubitelja smrada motornog ulja iz lučkog plićaka i slanih sarđela koje su se služile jedna po jedna, neuglađeno kroz prozor, obožavatelja nečistih nikloavnih šankova u mutnom osvjetljenju jeftinih betula traži se da prihvatimo svijet beach klubova, petozvjezdanih hotela u kojima naša djeca raznose suncobrane, lažnih tropskih šumaraka koji glume izmišljenu tropsku opuštenost, maštovitih jelovnika za koje glumimo da ih razumijemo, podvaljeni napredak stalne izgradnje čija nam svrha nikad nije sasvim objašnjena…I mi to gunđajući prihvaćamo, a kada nitko ne gleda tražimo stari svijet iz naših sjećanja, gotovo osjećajući nelagodu zbog ovog neprikladnog hobija.
Postajemo tako unutarnji migranti i lokalne izbjeglice u koje nitko nije uperio pušku, tragači za ruševinama i dračom, krpicama šume, zapuštenim gajevima, nedovršenim zgradama koje guta divlje zelenilo. To je naše putovanje u same sebe, u djetinji prostor slobode gdje se nalazi posljednja nejaka brana protiv ružnoće i gluposti svijeta – uvod je u foto esej o Hladnici kojega je napisala Ivana Marinović.
Cijeli album možete pogledati ovdje.
Izvor: Facebook/Maro Mitrović/Pogled u zaboravljeno