Ispred crkve svete Katarine u Kreševu boje ne miruju. Na pročelju, pod bosanskim nebom, svjetlost se lomi preko mozaika Iva Dulčića. Figure svetaca – sv. Katarine, sv. Leopolda, sv. Nikole Tavelića, sv. Franje Asiškog i prizora Gospina krunjenja, nose prepoznatljivi, snažni kolorit dubrovačkog majstora. Na trenutak se čini kao da ste na jugu, a ne podno planine Vranice.
U franjevačkom samostanu u Kreševu Dubrovnik nije tek geografska uspomena. On je ugrađen u pročelje i propušta svjetlost kroz vitraje.
Samostan pripada Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, jednoj od najstarijih franjevačkih provincija u Europi, koja stoljećima čuva katoličku tradiciju u Bosni i Hercegovini. U tom povijesnom i duhovnom okviru dubrovačka likovna linija dobiva dodatnu težinu.
Gvardijan samostana, fra Josip Topas, toplo nam je otvorio vrata franjevačkog zdanja koji stoljećima svjedoči i stradanjima i obnovama.
-Dubrovčani vole Kreševo i često nam dolaze – kaže nam gvardijan. I nije teško razumjeti zašto.
Dulčićev mozaik – boja koja govori
Godine 1974. Ivo Dulčić izveo je na pročelju crkve pet velikih mozaičkih kompozicija. Bio je to rad iz njegova zrelog razdoblja, kada je već bio afirmiran kao jedan od najznačajnijih hrvatskih sakralnih umjetnika 20. stoljeća.
Dulčićev rukopis prepoznatljiv je na prvi pogled: snažna ekspresija, duboki tonovi plave i crvene, produžene figure, dramatična svjetlost. U Kreševu te figure ne djeluju monumentalno hladno, nego živo. One komuniciraju s prostorom i s onima koji zastanu pred njima. Kreševo je tako postalo jedno od rijetkih mjesta u Bosni i Hercegovini koje nosi autorski pečat dubrovačke moderne sakralne umjetnosti druge polovice 20. stoljeća.
Pulitikin vitraj – svjetlost juga
Prema Dulčićevu nacrtu 1981. godine izveden je veliki vitraj u crkvi, no lik Djevice Marije izveo je Đuro Pulitika. Time je u Kreševu simbolički zaokružena dubrovačka likovna linija. Pulitika, Dulčićev suvremenik i dio istog umjetničkog kruga, unio je u vitraj prepoznatljivu mekoću i svjetlosnu liriku. Kada sunce prodre kroz staklo, boje se rasprše po unutrašnjosti crkve.
Umjetnička riznica u srcu Bosne
Samostan i crkva čuvaju i niz vrijednih umjetnina, ispričao nam je gvardijan fra Topas navodeći djela venecijanskih majstora iz 17. stoljeća, Posljednji sud Baldassarea D’Anne, kip sv. Katarine s kraja 15. ili početka 16. stoljeća, brončano Raspelo Ivana Meštrovića, Posljednju večeru Đura Sedera. Orgulje od 25 registara, koje je 1957. izgradila tvrtka Heferer, dodatno svjedoče o bogatoj liturgijskoj i glazbenoj tradiciji.
No za Dubrovčane, najposebniji trenutak ostaje onaj pred pročeljem crkve – pred prepoznatljivim Dulčićevim izričajem koji ih podsjeća na dom.
Samostan koji pamti srednji vijek
Vrijeme utemeljenja kreševskog samostana nije točno poznato, ali se zna da je postojao već u doba bosanskog srednjovjekovlja, najvjerojatnije krajem 14. stoljeća. Uz samostan je tada podignuta gotička crkva i kamena kapela sv. Marije.
Pad Bosne pod osmansku vlast donio je teška vremena, no Kreševo, čini se, nije pretrpjelo velika razaranja u samom osvajanju. Ipak, početkom 16. stoljeća crkva i samostan bivaju srušeni, a franjevci uspijevaju ishoditi dozvolu za obnovu, težak i skup pothvat u tadašnjim okolnostima.
Najveća tragedija dogodila se na Uskrs 1765. godine, kada su samostan i crkva potpuno izgorjeli. U požaru su nestale matične knjige, knjižnica, arhiv i dragocjena baština. Obnova je trajala godinama, a na gradnji su sudjelovali majstori iz Mostara, Fojnice, Travnika, Tuzle i drugih mjesta, među njima i mnogi pravoslavci. Bila je to zajednička gradnja opstanka.
Današnja crkva, podignuta nakon rušenja stare 1963. godine, blagoslovljena je 25. studenoga 1965., na blagdan svete Katarine. Naime, zbog propusta u planiranju jedan od oltara, izveden od betona, uzrokovao je tonjenje zdanja te se odlučilo srušiti cijelu građevinu. Izgradnja nove, današnje crkve, završena je 1970. Upravo je taj suvremeni prostor, kroz umjetnost, postao mjesto susreta Bosne i Dubrovnika.
Crkva je detaljno obnovljena tijekom 2023. te je na spomendan Sv. Katarine Aleksandrijske 25. studenoga ove godine njezin oltar treći put posvećen.
Most koji traje
Kreševo je stoljećima preživljavalo požare, rušenja i političke promjene. U tišini samostanskog dvorišta ta povijest ne djeluje kao rana, nego kao sloj.
Mozaici Iva Dulčića i vitraj Đura Pulitike nisu tek umjetnički ukras. Oni su most, između juga i Bosne, između Bosne Srebrene i Dubrovnika, između kamena i svjetlosti.
Zato Dubrovčani rado dolaze u Kreševo. Jer ovdje, pod bosanskim nebom, susreću poznate boje.
