Ovu subotu, dio članova Facebook grupe ‘Dubrovnik Nekad’ napravilo je sasvim neobičnu istraživačku turu – podzemljem dubrovačke katedrale.
Grupu je vodio povjesničar umjetnosti Ivan Viđen, a osim iznimno zanimljive i bogate prošlosti katedrale, njezine originalnosti i načina gradnje, okupljeni su saznali i zanimljive crtice onoga što se događalo ispod nje.
Za početak, prije ulaza u ‘podrume’ katedrale, članovi grupe saznali su za ekskluzivne novosti vezane za obnovu crkve Gospe Velike, a one su obnova nekadašnjeg oltara te vraćanje katedre koja je 1815. godine bila tron dubrovačkog kneza, ‘bitan simbol našeg kontinuiteta’, kako je istaknuo Viđen, a koja je restaurirana u dvije godine u radionicama Hrvatskog restauratorskog zavoda u Zagrebu, te se vraća na svoje izvorno mjesto. Mjesto je to gdje se ustoličavao vladar, a katedrala je bila najvažnija državna crkva, kazao je Viđen, usporedivši s nekoliko svjetski poznatih katedrala. U 18. stoljeću, dubrovačka katedrala bila je i koncertna dvorana, uz stale brojne funkcije koje je imala.
‘Povratak’ starog oltara nešto je što je grupa ‘Dubrovnik nekad’ ekskluzivno doznala na ovom obilasku. Naime, istaknut će Viđen, radi se o rijetkoj mogućnosti ‘ispravljanja povijesne greške’, odnosno vraćanja katedrale u stanje u kojem ona zapravo treba biti.
Oltar, čije će slike uskoro ugledati svjetlost dana, sastoji se od dva dijela te će, kad se ukloni sve oko njega i crkva zasja u novom ruhu, konačno dobiti svoju pravu funkciju, a dubrovačka povijest još jedan značajan preokret.
‘Vizualno se vraća ravnoteža koju je katedrala izgubila, a što ritam oltara potvrđuje’, kazao nam je Viđen, a uz to dodao i još jednu zanimljivost. Naime, prezbiterij katedrale opiturat će se u njegovu izvornu boju, koju su pronašli u slojevima, a ona je nježna sivo plava boja. Na taj način će se, ističe Viđen, istaknuti svi kameni dijelovi koji će onda ‘izroniti’ u dva plana.
Nakon Feste, stižu u katedralu i korske klupe te – nadaju se – i ograde pred oltare, a na ovim novostima radi se već pet godina, od kojih četiri samo pripremnih radova. Viđen je istaknuo i to što mu osobno znači ovaj višegodišnji rad.
-Radi se o prilici koja se povijesničaru umjetnosti događa samo jednom u životu. Ponosan sam jer se stvorila ‘etička prilika’ da se ispravi greška vraćanjem oltara, komad po komad, koji se brižno čuvao u Crkvi svetog Roka, konačno na svoje pravo mjesto. Mensa i retable oltara jedinstveni su u Hrvatskoj, baš kao što su Dubrovnik i njegova katedrala jedinstveni – kazao je, te u nastavku zanimljivog vođenja ‘s vidljive strane’ katedrale pojasnio suodnose manje više poznate kroz povijest Republike, a vezane uz stvaranje katedrale koju danas vidimo.
Doznali smo još neke zanimljivosti. ‘Specifikum katedrale je taj, što se, za razliku od standardne gradnje katedrala po svijetu, nije gradila stoljećima! Naime, katedrala je pojam mjesta na kojme cijela generacija radi zajedno, te na kojem se generacije i generacije izmjenjuju. Mnoge europske katedrale su ‘miks’ stilova, primjerice milanska – gotička je, no fasada joj je iz 19. stoljeća. Potom katedrala u Kolnu ili pak Notre Dame – znale su se raditi po 400, 500 godina, a najčešće bi se napravio prezbiterij i oltar, dok bi kićenje – potrajalo.
‘Dubrovnik je drugačiji, katedrala se radila 41 godinu, što je zapravo brzo, te je cijela građevina napravljena odjednom, da bi se potom punila iznutra. U gradnji katedrale, Dubrovčani su imali drugačiji pristup, odnosno, katedrala je simbol pobjede grada nad nesrećom, potreba da se pokaže kako ih potres nije uništio’, ističe Viđen, te dodaje da je upravo to razlog zašto je građevina potpuno dovršena izvana osim kipova, pa se postepeno punila oltarima, uglavnom jedinstvenima u Hrvatskoj, a sve se, dodaje, događalo ‘u real timeu’, odnosno prateći tadašnje trendove.
Povijest katedrale nešto je o čemu bi se moglo pričati danima i opet ne kazati sve, no njena najveća posebnost nalazi se skrivena od očiju javnosti, radoznalih turista, ljudi koji dolaze nedjeljom na misu… Tek mali prolaz u podu blizu jedinstvenog oltara od crvenog mramora, onog svetog Ivana Nepomuka, pokriven daskama, krije fantastičnu, dijelom nanovo otkrivenu povijest Dubrovnika. Dolje je tajna koja je učinila veći potres od Velike Trešnje, stoga nije bilo teško članonima grupe Dubrovnik Nekad skalati se i otkriti nove-stare tajne, ovaj put uz stručno vodstvo.
Naime, sad se manje više zna kako se ispod naše katedrale nalaze druge dvije katedrale, romanička, srušena u potresu u 12. stoljeću, te bizantska, koja datira od 6. do 9. stoljeća. Usporedbe radi, današnja, barokna katedrala građena je od 1671. do 1713. godine.
Najveće pitanje je, za početak ističe naš vodič, je zašto su ove dvije bile okrenute prema istoku, dok je današnja okrenuta prema zapadu. Razlog je jednostavan, sve su crkve nekad morale biti okrenute prema istoku, a katoličke danas ne moraju, no ipak je poželjno. ‘Barok mijenja taj stil, no mora se uzeti u obzir da u trenutku kad se gradi ova katedrala je cijeli grad srušen, te da je današnja Pujiška placa ustvari trg pred katredralom’, ističe Viđen. Gradnjom između Dvora i Katedrale dobili su Dubrovčani veliki trg, što je bilo iznimno bitno.
Ključnu ulogu tu je imao čovjek koji je za Dubrovnik učinio jako puno a koji iza potresa, vjerojatno zbog toga sto nije imao snage, nikad nije došao u Dubrovnik – Stjepan Gradić. ‘Slao je arhitekte, meštre, pijesak, alarmirao ljude, tražio Papu za pomoć, jednostavno radio za Dubrovnik’, ističe Viđen, ‘no nikad nije došao u njega nakon Velike Trešnje’, čiji se jezivi trag nalazi upravo ispod nogu turista koji veselo fotografiraju oltare katedrale… Pukotina u temelju romaničke crkve čija veličina odaje dojam koliko je Velika Trešnja morala biti stravična.
Silazimo i slušamo dalje. Od stare romaničke katedrale iskoristilo se sve što se moglo iskoristiti. Zatrpali su Dubrovčani ruševine, te na njima počeli graditi, iskoristivši temeljne i bočne zidove – i baš zato, katedrala je izdignuta iznad pločnika. Sada doznajemo još jednu zanimljivost – od bizantske, romaničke i barokne katedrale, romanička je ustvari najlošije sačuvana, iako je neposredno ispod današnje! Naime, barokna je nalegla na romaničku, a kad se gradila romanička, nije nalegla na bizantsku i ova je jednostavno bolje sačuvana. Glavni brod otprilike odgovara brodu romaničke, a bočne kapele su otprilike vanjski zidovi katedrale, te je ova šira od romaničke za širinu bočnih kapela, pojašnjava Viđen, dodavši da, iako se često suprotno misli, katedrala nije srušena do temelja u potresu – ostala je stajati do kapitela, a u njoj je poginulo stotinjak ljudi.
Ulaskom u ‘džep’ ispod katedrale vidimo katedru, biskupovo sjedište kojeg imaju sve stare katedrale, te senzacionalne freske za koje znamo to da se radi o crkenim ocima. Neke strukture su do dan danas nerazjašnjene, a saznajemo i to kako je ovaj dio još uvijek nezaštićeno arheološko nalazište, te u biti sa svakim gazom dižemo dio nalaza.
‘Međutim, upravo do kraja godine ovdje dolaze revizijska arheološka istraživanja, u glavni brod, a vodit će ih ZOD’ ističe Viđen, podsjećajući članove grupe Dubrovnik Nekad na povijest istraživanja. Naime, nakon potresa 1979. godine katedrala i Knežev dvor morali su poći u sanaciju. S njima, krenula su i arheološka istraživanja koja su od 1981. pa nadalje postala pravi preokret u povijesti grada, odkrivši ‘povijest prije povijesti’. Radili su ih Institut za povijest umjetnosti iz Zagreba, Zavod za obnovu Dubrovnika te Konzervatorski odjel u Dubrovniku, a voditelj je bio Josip Stošić, koji je preminuo 2009. godine te nije uspio napisati cjelovitu interpretaciju svih nalaza koje je pomno bilježio. Osamdesetih godina, za vrijeme istraživanja, arheolog Ivica Žile te arhitekt Ivan Tenžek dali su svoj obol ovoj povijesnoj senzaciji, a istraživanja su se tada proširila i na prostor ispod Bunićeve poljane, sve do 1987. godine.
‘Kad su osamdesetih krenuli, naišli su, očekivano, na romaničku katedralu, za koju se znalo da postoji, no za bizantsku nisu, zato je nalaz bio spektakularan. Došlo se do podnice bizantske katedrale, te su tu stali prvo zbog vremena, a drugo zbog podzemnih voda koje se i danas vide. Teoretski, ovdje bi mogle biti još dvije katedrale zato je u principu ovo nedovršeno arheološko nalazište’, ističe naš vodič, pokazujući fantastičke, do pola sačuvane freske, koje je radila priznata Lopudska škola, autentična dubrovačka slikarska radionica kroz koju su se dokazivali različiti autori, kroz utjecaje različitih stilova. No jedan detalj zaštitni je znak Lopuske škole – biseraste točkice, te crveno plava bordura ispod. ‘Kad se šut katedrale izbacivao van, nađeno je jako puno fragmenata s tim bisernicama’ ističe Viđen, dodavši kako su sačuvana na freski četiri crkvena oca.
Zanimljivo je, dodaje Viđen, i to kako njihove noge nisu tu – oni lebde jer su nebesnici, no ipak probijaju kadar slike, što je dosta hrabro i radi se o ozbiljnoj slikarskoj školi, napominje, te se vraća na ‘pokretne nalaze’ koji su ispunjavali prostor u kojem tek rijetki sretnici sada mogu proći.
‘U šutu koji je ovdje bio pronađeno je jako puno fragmenata, kamene plastike, reljefa, stakla, metala, novca, kostiju… Ovo je samo dio priče, čiji drugi dio iščitavamo iz pogrebnih nalaza. Nažalost, oni se tek obrađuju tek sad, a u suradnji s Filozofskim fakultetom u Zagrebu, Odsjekom za povijest umjetnosti, te studenti dolaze svako nekoliko mjeseci radeći na tome. Ovdje, u ovoj katedrali, pronađen je cijeli jedan muzej…’, dodaje.
Kroz uski prolaz dolazimo do mjesta koje je, povijesno gledano, prijelomna točka za Dubrovnik, a tu će i završiti naš povijesni đir. Radi se o grobnici nadbiskupa Gerarda, sarkofagu koji ima iznimnu povjesnu važnost. I dok se kosti posljednjeg dubrovačkog prelata još uvijek nalaze na istom mjestu, za kraj doznajemo i ovu priču.
Naime, upravo je nadbiskup Gerard zaslužan za datiranje romaničke katedrale, jer je bio pokopan s vanjske strane bizantske katedrale. Umro je 1311. godine, kada je bizantska katedrala bila u funkciji, nakon čega kreće izgradnja romaničke i počinje ispisivanje nove stranice dubrovačke povijesti. Povijesti katedrale, koja se zapravo još uvijek ‘kopa’, a tko zna što će nam, u idućih stotinu godina, donijeti novi arheološki nalazi?
Vrijedi dodati i to kako su se članovi grupe na kraju đira prošetali i do Crkve svetog Ignacija te zaželjeli želje ubacivši novčiće anđelu koji im je zahvalno ‘kimnuo’ glavom!