Ne znam je li mi draži taj scenarij ili onaj u kojem političar svaki dan vjeruje da sve što radi jest ‘najbolje’ za narod kojemu on služi.
Jedan čovJek prošli Je tjedan vratio nadu ljudima, pišu mediji, u poštenje političara. Pokazao je zavidan stupanj odgovornosti kad je javno, pred svojom šeficom ministricom i cijelim auditorijem, izjavio da sve što rade jest ništa zapravo, upotrijebio je riječ ‘folklor’ da opiše izneseni prijedlog pronatalitetnih mjera (što me naročito razveselilo jer za našu cjelokupnu politku nema boljeg izraza od toga), i da se on ne misli dalje valjati u toj kaljuži i praviti da vjeruje u to što govori. Ono što ja sebi postavljam kao pitanje jest koliko tih ljudi koji su u visokoj politici, kad dođu kući i u mraku sobe, kraj nekog usnulog tijela, možda u nesanici gledaju u strop i misle: ‘Koje govnarije ja svaki dan produciram i izgovaram, vjeruje li uopće netko u to što govorim?’. Onda ujutro nakon buđenja oblače isto odijelo od jučer, s čistom košuljom i odlaze na posao, jer netko mora u toj kući zarađivati novac. Ne znam je li mi draži taj scenarij ili onaj u kojem političar svaki dan vjeruje da sve što radi jest ‘najbolje’ za narod kojemu on služi, jer bez njega bi taj isti narod samo bezglavinjao dekapitiran po dvorištu; da su sve mjere koje je predložio došle direktno sa Sinaja, baš njemu i bit će uklesane u zaglavni kamen svih budućih generacija. Takva mi izgleda njegova, sada bivša, šefica. Može li ju se kriviti zbog apsolutnog nerazumijevanja vremena i prostora, ili se radi o manjkavoj inteligenciji kad ‘mladošću i nestrpljivošću’ komentira njegov ispad? Onaj prvi, u noćnom razmišljanju u jednom trenutku mora shvatiti: ‘Dosta je!’, kao što je shvatio Marin Strmota, jer inače radi sve kontra svoje savjesti i jedino što može očekivati jest da ga smlavi neka tumorčina ili druga boleština, jer sa savjesti nije za igrati se. Onaj drugi, koji ništa ne zna niti razumije, mora računati na milost vrhovne svijesti, kojoj se čak i klanja, ali joj ne vjeruje, da se prosvijetli, ili pak udahne svoj posljednji uzdah u vjeri da je bio ‘bitan’, a što potom slijedi neka priča tko zna! No vratimo se mi na Marina. Za one koji će možda ovo čitati u budućnosti radilo se o državnom tajniku u nekoj minotaurovskoj tvorevini zvanoj Ministarstvo demografije.
Svojom ostavkom poručio je svima zapravo jedino moguće rješenje za katastrofalnu demografsku situaciju u kojoj smo se zatekli, a ono glasi: ‘J….e se!’ (ovo su fine novine, i ja sam fini gospodin, ak’ me razmete, koji nedjeljom ide u crkvu, pa se ne dolikuje prostačiti; kao u igri vješala nadopunite slova koja nedostaju). I ima pravo čovjek, to je jedino rješenje. Naravno uz neke uvjete: vi plodni s plodnom osobom suprotnog spola u plodnim danima, bez kontracepcije, bolnicama s obligatnim prizivima savjesti za provođenje abortusa (i/ili moliteljima pred bolnicama i vrtićima) te bez žena u mračnim prostorijama s dugim pletaćim iglama ili receptima za rješavanje neželjenog ploda napitcima (papaja, cimet, peršin, vitamin C; molim ne pokušavati kod kuće). S druge strane nemojte odstupati od gore navedenog. Bez obzira što vi silno želite dijete niti ne pomišljajte drugim načinom ga imati, jer sve one druge metode, medicinski potpomognute, donose na svijet djecu sumnjive ‘kvalitete’ (imali prilike čuti i pročitati). Jako rano kad sam došao na otok, saznao sam priče, koje u konačnici moram znati ako želim povezati pojavnost neke bolesti uz obiteljsko stablo, a to da neki ljudi ne sliče na svoje službene roditelje, odnosno da sliče nešto više ili čak jako na ‘tog i tog’ gospodina. U današnje vrijeme, takva spoznaja (a rijetko se i dozna, kažu neprovjerene statistike za jednu skandinavsku zemlju da očevi 15 do 20 posto djece žive u neznanju da dijete koje raste pod njegovim krovom nije izišlo iz njegovih testisa, odnosno da je iz kukavičjeg jaja), dovoljan je razlog da se brak razvrgne, do toga da te supružnik u afektu osim teškim riječima i nečim drugim pogodi u glavu.
Nekad su muškoj neplodnosti ljudi pristupali pragmatičnije. Žena je sama ili u tihom dogovoru sa suprugom, koji je shvatio da svojom ‘jalovošću’ neće učiniti ništa da kuća dobije još jedan par šaka za rad na polju, učinila plan i u krilu noći (što ovdje zaista nije problem), potražila dogovorenog ‘ljubavnika’ (onog koji je možda i znao za taj plan, a vjerojatnije je da mu je bilo svejedno i sa zadovoljstvom ponudio usluge), nekad i više njih (pa svako dijete sliči na drugog oca), i za deset lunarnih mjeseca veselje u kući. Pitam se je li i koliko uživala u tome pa otišla na isto mjesto kad možda i nije trebalo pod izlikom da se ‘nije primilo!’. Kako se osjećao suprug koji je čekao u to ne bih ulazio, ali pošteno je odgojio tu poklonjenu djecu nakon svega. Postoje uvijek u životu viši ciljevi, bilo da se radi o zarađivanju novaca ili dobivanju potomaka, sam odlučuješ kako ćeš si stvari posložiti u glavi. Pa po toj posloženoj glavi, više nego o stanju na bankovnom računu ili akutalnoj političkoj opciji ovisi koliko ćeš djece uzdići. Pričaju o jednoj otočanki, prije puno godina, koja ih je rodila osamnaestero. Rodila je i na polju, presjekla pupkovinu i osim glavice kupusa donijela u zavežljaju živo čedo. Glavno pitanje koje ih je mučilo nije bilo kako ih prehraniti, već koja im imena nadjenuti. Neka su se i ponavljala. Ne treba pretjerivati, neka bude koliko ih treba biti. Ako pak zapne dobrodošla je i mala pomoć sa strane.