Zaljubljenici u dubrovački kraj koji se iznova, iz godine u godinu, vraćaju na svoje omiljeno odredište sasvim su uobičajena pojava. No, osoba koje je odlučila svoj ukupni godišnji odmor
Subrenum podrediti rasporedu nastupa svoje omiljene klape i k tome naučiti hrvatski jezik unatoč niti malo lakoj barijeri, već podiže obrve. Upoznali smo Hannele Liukkohen, Finkinju, inače socijalnu radnicu koja će za klapu Subrenum reći kako su njen ‘udžbenik, turistički vodič, ali i hrana duši’. Bila je to ljubav na prvu pjesmu moglo bi se reći, priča nam simpatična Ele, 50-godišnjakinja s kojom smo porazgovarali u jednom župskom lokalu pošto je odsjela, ta gdje drugdje nego u Srebrenom.
‘Mjesta s dušom’
U Hrvatsku doduše iz rodnog Helsinkija doputovala je prvi put 2009. Nakon boravka u Sloveniji, uželjela se mora. Dalmatinci su joj odmah sjeli. Njihova ležernost u ophođenju i neopterećenost svakodnevicom odmah joj se dopala. ‘Mjesta su to s dušom’ – objašnjava nam. Na sjeveru, nažalost, poput vremena, ljudi su poprilično hladni. Šećući centrom finske prijestolnice rijetko se može čuti graja koja dopire iz kuća, a i ulice su poprilično prazne, osim, naravno, strogog centra kojeg uglavnom posjećuju turisti. U Hrvatskoj je, međutim, govori oduševljeno, sasvim druga priča. Prozori su širom otvoreni, razgovori se vode u hodu, raspravlja se glasno afektirajući što je zabavlja. Na početku svoje hrvatske avanture bila je u Vodicama, Splitu, Makarskoj. Tek 2016. spustit će se nešto južnije ponukana iskustvima svoje sad već pokojne bake koja je poput nje svijet proputovala sama s ruksakom na leđima. Tih davnih 80-ih pronašla se u Dubrovniku koji ju je naprosto osupnuo. Ele se itekako sijeća suvenira – drvenih skulpturica proizvedenih u Jugoslaviji koje im je donosila. Ipak, kao glavni razlog dolaska u dubrovačko podneblje navest će klapsku pjesmu. Naime, dok je 2015. u Makarskoj slušala večernju misu u crkvi sv. Marka do nje je s glavnog gradskog trga dopro zvuk tonske probe. Isprva je pomislila Ele, lijepo, imat ću priliku poslušati koncert lokalne glazbe.
Prvi susret s klapom
Čuvši glas članova Subrenuma ostala je pomalo zatečena. Naravno, ovo joj nije prvi put kako se susrela s ovakvom vrstom glazbe. Od ranije je ljubiteljica bel canta, ali i izvedbi srednjovjekovnih vokalnih skladbi. Klape, objašnjava, upravo su skladan spoj toga s karakterističnim glasom tenora. Ugođaj te dalmatinske večeri zarobio ju je pa je uskoro po povratku u Finsku počela istraživati. Nažalost sve informacije do kojih je dolazila, među ostalim ističe putem DuLista, bile su na hrvatskom jeziku. Savladati ga zbog težine i specifičnosti izgovora nije joj bilo ni u primisli. No, kako joj izazovi nisu strani ubrzo je zaključila što li je jezik drugo doli riječi. ‘Riječ po riječ’ postala je njena metoda učenja, a prva lekcija bila joj je pjesma ‘Ako sada spavaš’. Stupila je u kontakt s hrvatskom iseljenicom podrijetlom s Hvara koja ju je mnogočemu podučila. Njenu strast prepoznala je i obitelj pa joj je sin na dar kupio rječnik hrvatskog jezika. Odlučila je svaki podatak kojeg pronađe o Hrvatskoj usvojiti na jeziku njenih stanovnika. Vokabular joj se širio, a s njim i želja još jednom uživo poslušati Subrenum. Otkrila je tada Festu od klapa koja se održava ususret Festi Parca. Ponovni dolazak 2016. bio je dovoljan okidač Ele da se iste godine vrati – ovog puta i na manifestaciju Aklapela, potom Festival klapa uz mandoline u Makarskoj te kaštelansku Večer dalmatinske pisme. Ondje će upoznati svoju ‘radost’ – Subrenaše kojima je, pošto nisu odnijeli prvu nagradu, dodijelila onu, šaleći se pripovjeda, finskog žirija.
Baza joj je Srebreno
S članovima je veoma brzo postala prijateljica te se od tada prateći njihove nastupe barem četiri puta godišnje vraća. Redovito apartman, kako smo na početku teksta već spomenuli, iznajmljuje u Srebrenom. Tamo joj je, moglo bi se reći baza te se često zna zaputiti u druge dalmatinske gradove, Istru, Slavoniju pa i BiH ili Crnu Goru. Ipak, napominje, tamo su ljudi nešto drukčiji kao i klima. Lijepo je proširiti vidike, no radije se drži provjerenog. Uživa u šetnjama Župom dubrovačkom, ponekad se i okupa na plaži, otiđe na misu, pojede dobar bokunić u nekom obližnjem restoranu i, svakako, posluša koncert klapske pjesme. Cijena smještaja povoljna je, komentira. Tim više jer dolazi izvan glavne turističke sezone. Inače, izbjegava gužve pa ukoliko to nije krajnje potrebno ne odlazi u povijesnu jezgru Dubrovnika. Hrana je izvrsna, priznaje Ele. Nije veliki fan hobotnice i školjaka, ali riblji specijaliteti nezaobilazan su dio njenog godišnjeg odmora. Nije joj mrzak ni pršut, ali i sočne rajčice koje se uvelike razlikuju od finskih uzgojenih u plasteniku. U Hrvatskoj, s iznenađenošću govori, gotovo svatko ima komad zemlje – maslinik ili vinograd. O vinima, kaže, puno ne zna, ali pelješka je uvijek iznova ugodno iznenade.
Bijeg od finske svakodnevice Osobito zadovoljstvo predstavlja joj mogućnost što svako jutro ili večer može otići na euharistiju bilo u sv. Ilara ili Mandaljenu. U protestanskoj Finskoj, požalila se, ukupno je tek 15 tisuća katolika s tim da su ih 60 posto doseljenici. Također, na čitavom području države djeluje tek jedna biskupija, odnosno sedam crkvi. Njihove vjerske svečanosti pa i one nebeskog zaštitnika države sv. Henrika iz Uppsale, priča pokazujući fotografiju gotovo praznog broda crkve, nimalo nalik Festi sv. Vlaha u Dubrovniku, zaključuje. Propovijed, doduše ne razumije pa poseže za tekstovima Biblije koju uvijek ima uz sebe. Duhovna komponenta joj je izuzetno bitna, nadodaje Ele. Boravak ovdje predstavlja joj temeljitu obnovu i oporavak od finske svakodnevice pretrpane obvezama. ‘Rad je imperativ’, tvrdi. Prema čovjeku se nema poštovanja. Slijepo se slijede zakoni, istina koruptivno ponašanje je rijetkost, ali u toj utrci za novcem gubi se na ljudskosti. Suprotno percepciji ostatka svijeta, ondje ne teče ‘med i mlijeko’. Složit će se kako imaju jedan od najboljih socijalnih mehanizama, ipak velike probleme zadaju im sve veće razlike između onih izuzetno bogatih i ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem. Njih je, nažalost, pristizanjem migranata sve veći broj.
Čaša vina i lijepa pjesma
‘Postajemo kao SAD!’, mišljenja je. Ako imate tročlanu obitelj te su vam primanja na razini prosjeka, dakle kojih tri tisuće eura, a morate podmiriti stanarinu koja je u najboljem slučaju tisuću, za život vam ostaje nedovoljno novaca. Hrana je izuzetno skupa kao i odjeća. Zdravstvo je pak priča za sebe. Naime, pregled kod liječnika opće prakse plaćate prva tri puta po 50 eura, tek nakon oni postaju besplatni. Jednako je s lijekovima. To dodatno produbljuje jaz između imućnih i sirotinje. Socijalni slučajevi najčešće su upravo doseljenici iz Afganistana, Iraka i Somalije. Unatoč činjenici da u Finsku pristižu s radnim sposobnostima, odabiru biti teret državi. ‘Mi smo mirotvorci’, kaže za socijalne radnike Ele. Brinu se o onima kojima je najteže, a njih je svakim danom sve više i više. 2017. godina za nju je bila prijelomna. Premještena je na novo radno mjesto, potpuno drugi dio grada gdje nije poznavala nikoga, a broj klijenata joj se udvostručio. Bijeg od surove stvarnosti tada su joj predstavljale klape. Na kraju radnog tjedna iscrpljena poslom natočila bi si čašu vina i pustila glazbu. Njihove pjesme pripovijedaju o nekoj ljepšoj sutrašnjici, svijetu u kojem još uvijek ljubav i nada pobjeđuju, zaneseno priča. Svaki trenutak slobodnog vremena stoga koristi planirajući i sanjareći o povratku u njen romantični dubrovački kraj.
Iz tiskanog izdanja od 22. svibnja 2019.