Produkcijom i snimanjem filma bavim se već više od 35 godina. Kroz posao sam zavoljela putovanja, kroz putovanja fotografiju i film. Jednostavno, spojile su se moje dvije strasti; posao je postao hobi, hobi posao i sretna sam zbog toga. Inače, moj tim je međunarodni, ima nas sa svih strana svijeta od Francuske, Meksika, sad-a, Engleske, Španjolske i naravno Hrvatske, no jedina sam žena u ekipi. Nedavno smo šesnaest dana snimali na području županije novi promotivni turistički film. Ustajali smo u četiri ujutro, išli spavati iza ponoći, putovali od Lastova, Mljeta, Korčule i ostatka županije, no uz sav teret nošenja opreme osjećali smo se kao na godišnjem odmoru. Uživali smo u svakoj minuti, a u tih 16 dana okupali smo se jednom i to na sat vremena – rekla nam je kroz veliki osmijeh Spomenka Saraga, filmska producentica, vlasnica tvrtke Balduči film i direktorica ZagrebTour Film Festivala – međunarodnog festivala turističkih filmova…
Jedna od onih osoba koje su nekim drugačijim, nevidljivim sponama vezane za Dubrovnik, iako nisu rodom iz grada. Spomenka putuje po svijetu i pronosi glas o Dubrovniku, producentica je nagrađivanih filmova ‘Unique Dubrovnik’, ‘Čarobni Dragulji’ i ‘Dubrovnik and Time’, ali i mnogih projekata koji su se snimali na području grada i županije koje je snimala s američkim, korejskim i kineskim kompanijama, koji su donijeli gradu veliku promociju posebno na azijskom tržištu. Uspjeh filmova iz njene produkcije pripisuje stalnom praćenju trendova u turizmu i odlascima na različite kongrese, festivale, sajmove i prezentacije diljem svijeta. O dokumentarnim i destinacijskim filmovima, radu u Dubrovniku, zašto se njena tvrtka baš zove Balduči Film, ali i o turizmu danas – o svemu smo pomalo popričale, a uz to čuli i pokoji ‘destinacijski’ savjet.
1984. godine počinju njena snimanja i rad u Dubrovniku. Otad do danas snimili su turističke filmove za gotovo sve hotele i gradove – Cavtat, Orebić, Korčulu, Blato, Dubrovnik…
Za Vas se slobodno može reći kako ste ‘u filmu’ od malih nogu.
Vrlo sam rano počela raditi u Jadran Filmu i nekako, kako sam mijenjala odjele, najbolje sam se snašla i najviše sam voljela dokumentarni film, a unutar njega takozvani naručeni film, turistički film. Nekad se oni nisu smatrali umjetnošću i dosta redatelja gledalo ih je s podcjenjivanjem. Kad smo znali nazvati redatelja i željeli ga angažirati za rad na turističkom filmu, znali su odgovoriti: ‘Kad budete imali nešto ozbiljnije tada me zovite…’. Za neke redatelje koji su srasli s turizmom, to je bio veliki izazov i ljubav prema toj vrsti filma. Jedan od takvih je upravo bio Baldo Čupić s kojim sam započela raditi i zapravo većinu toga što danas znam sam – ukratko – naučila od njega. S njim sam počela raditi i zavoljela turistički film i te silne godine, preko trideset i pet godina koliko radim, učim stalno nešto novo, pratim trendove i educiram se.
Niste iz Dubrovnika, no kako se kaže – k’o da jeste. Iz našeg grada imate neka predivna iskustva – možete li nam otkriti kako su izgledali počeci?
Nisam odavde iako svi misle da jesam, jer provedem tu po mjesec dana, pa počnem malo i ‘po dubrovački’. No, u Zagrebu živim u Dubravi, a Dubrovnik je dobio ime po toj hrastovoj šumi, Dubravi, pa mi je to nekako simbolično povezano! Ovdje imam široki krug prijatelja, sjetit ću se samo divnog Dragana Banovića, legende video snimanja u Dubrovniku koji mi je više puta u šali rekao: ‘Mala, da ti nisi naša ne bi mi tebi ođe dali raditi!’. Neke video materijale koje sam pronašla, ratne snimke, stare dokumentarce, snimljene na U-maticu, predala sam upravo njemu koji je to s Dubrovačkom televizijom mogao plasirati na najbolji način. Mi smo zapravo i često zajedno radili – njegova je bila tehnika, Baldo je bio redatelj, ja producent ili asistent redatelja, ovisno o projektu. Kroz taj posao zavoljela sam grad. U doba kada su avionske karte imale one poticaje i karta je bila nekih 250 kuna, tijekom snimanja svaki dan sam putovala u Zagreb, jer mi je to bilo jeftinije i praktičnije, nego spavati u gradu. Ujutro bih dolazila na posao s ‘pekarskim’ avionom, kako smo zvali one prve jutarnje avione i donijela kruh u Dubrovnik (šala). Moja djevojčica išla bi ujutro u školu, a ja na posao – u Dubrovnik! Bili su to lijepi dani, za sjećanje… Unatoč situaciji koja tada nije bila tako blistava jer je ovaj prelijepi grad imao previše ratnih rana koje su bile vidljive na svakom koraku. Unatoč tome radili smo turističke filmove i njima pozivali cijeli svijet da dođe i vidi ovu ljepotu prirode i jedinstveni grad.
Što je nekad značio destinacijski promo film? Kako su se Dubrovnik i njegova promocija mijenjali kroz godine?
Dakle, spontano, počela sam raditi u Dubrovniku. Iako je i destinacija za moje bračno putovanje bio upravo Dubrovnik, a skoro sam se i udala u Dubrovnik (smijeh). Obožavam gledati protok vremena u gradu. Najstariji film koji imam je iz 1956. godine koji je zapravo prekrasan dokumentarni snimak kako se Dubrovnik razvijao. Divan je čak i iz današnjeg perspektive. Sjećate li se onih starih crnobijelih filmova poslije Drugog svjetskog rata i spikera koji ozbiljnim glasom izgovara tekst: ‘Te davne… na hridinama ponosno stoji grad…’, a jedna Konavoka sama prelazi s košicem preko potpuno praznog Straduna. Taj nekakav prvi snimak mi je dao posebnu ljubav prema Dubrovniku. Moja snimanja i rad u Dubrovniku počinju 1984. godine. Od tada do danas snimili smo turističke filmove za gotovo sve hotele i gradove – Cavtat, Orebić, Korčulu, Blato, Dubrovnik… Gotovo da ne postoji mjesto u županiji u kojem nismo snimili film ili neku reportažu za domaću ili stranu televiziju. Naravno, tada je nositelj posla bio Baldo. Nakon njegovog preranog odlaska, krenula sam samostalno snimati turističke filmove, upravo iz razloga što sam trebala dovršiti neke započete poslove. Tada sam napravila novu ekipu, a kao redatelj uskočio je Želimir Belić, koji je također bio Baldov prijatelj, koji mi je u tom trenutku puno pomogao, a kasnije smo nastavili suradnju. On je upravo redatelj koji je režirao nagrađeni film ‘Unique Dubrovnik’. Moram se osvrnuti na cijelu županiju. Dubrovnik i rivijera, od početka tih osamdesetih kada sam se uključila u snimanje filmova, uvijek je imala odlične destinacijske promo filmove. Dakle gotovo 40 godina, ako ne računam onaj prvi iz 1956. na kojem nisam radila (smijeh) ovdje se vodi računa o kvalitetnoj promociji. Prije rata, bilo je nemoguće da hotel nema turistički film, da grad nema promo film… Jako se puno ulagalo i uvijek je to bila na najvišoj razini. Snimali smo nekad na filmskoj vrpci, kasnije je došao video pa je bilo puno lakše, a evo danas snimamo na malim karticama… Iz godine u godinu mijenjaju se tehnologije. Do dana današnjeg nisam pobrisala nijedan kadar. Sve što smo snimili, čuvam i danas.
Kolika je to prostorija?
Nije velika, ali to je zato što su neke kazete veće, neke manje (smijeh). Po ormarima, pod krevetom, gdjegod samo da ne bacim… Nemam srca izbrisati niti jedan kadar, niti jedan dokument vremena. Velika mana današnjih snimanja je da se obrišu snimke, ne čuvaju se. Danas je lijepo vidjeti kako je to nekad izgledalo, na snimkama iz pedesetih ili šezdesetih, koja je moda bila, koliko se kuća u međuvremenu sagradilo i sl. U deset godina vidite promjenu, a kamoli ne u tolikom vremenskom razmaku. Možda će nekome biti zanimljivo napraviti presjek tih stvari, napraviti neki dokumentarac. Problem jest u različitoj tehnologiji snimanja, no i to se da riješiti, jedino što je sve skupa malo skupo za napraviti. No, evo zahvaljujući momcima iz udruge ‘Tišina, molim!’, prisjetili smo se tih prekrasnih vremena, starih slika grada i što se sve radilo u njemu. Zanimljiva retrospektiva koja je, među ostalim, poticala i turizam i mislim da im svi trebamo zahvaliti na trudu koji ulažu ne bi li pronašli sve te stare snimke, svega onoga što je u Gradu i o Gradu snimljeno, a i da je Grad prepoznao to kao vrijednu manifestaciju.
Sjećate li se onih starih crnobijelih filmova poslije Drugog svjetskog rata i spikera koji ozbiljnim glasom izgovara tekst: ‘Te davne… na hridinama ponosno stoji grad…’, a jedna Konavoka sama prelazi s košicem preko potpuno praznog Straduna. Taj nekakav prvi snimak mi je dao posebnu ljubav prema Dubrovniku
Zapravo, trebali bismo čuvati i arhivirati sve materijale.
Postoji jako puno stvari koje su se snimale, a koje nećemo možda nikad vidjeti. Nedavni primjer za to je kineska produkcija koja je snimala u Dubrovniku veliki show koji je vidjelo preko 300 milijuna ljudi. Mi te snimke nećemo vidjeti, osim onih koje su ‘pustili’ na Internet. Sve su to snimke koje bismo trebali sačuvati. Koliko tih reportaža ima, a na žalost ne možemo ih vidjeti. Osobno sve na što naiđem, pokušavam spremiti i arhivirati. Mislim da bi se trebalo početi razmišljati o tome da recimo sve snimke dostavimo u dubrovačkom Arhivu i da se to tamo čuva. To je jedino mjesto gdje se to može sačuvati za neka buduća vremena. Svatko od nas čuva svoje stvari, ali ne čuva tuđe. Svijetli primjer brige za očuvanje baštine je Facebook grupa ‘Dubrovnik nekad’ koji su, vjerovali ili ne, mojoj kćeri pomogli s fotografijama i pojašnjenjima za njen seminarski rad na fakultetu, o nošnjama i nakitu Dubrovačko-neretvanske županije, kako bi vidjela i shvatila razlike u primjerice naušnicama iz Konavala, Dubrovnika ili primorja – koje sam joj u konačnici i ja objašnjavala.
Za one koji ne znaju, ili se ne sjećaju, možete li pojasniti razlike u turističkom promotivnom filmu nekad i danas?
Nekad su turistički filmovi trajali po 20 minuta, pola sata. To je tada bio trend. Pokazivalo se gotovo sve, bili su intervjui, dugački kadrovi… Bilo je sasvim normalno da pokažeš sobu, kupaonica, toalet – jer je tada bilo novo doba, sobe su bile bez kupaonica. Kada su se pojavile sobe s kupaonicama bilo je važno pokazati i naglasiti da to postoji. Trebali su se snimiti svi muzeji, crkve, sve je to išlo u film i ne daj Bože da što zaboravimo. Danas je trend da film traje što kraće, maksimum tri, četiri minute, jer sve ostalo je trošenje vremena. Ljudi žele na brzinu pogledati što ima, bez detalja, sve je dostupno na Internetu. Danas čak u destinacijskim filmovima uopće ne pokazujemo hotele jer se jednostavno podrazumijeva da jedna turistička destinacija ima hotel i da hotel ima standard po kategorizaciji. Uostalom, sve je na društvenim mrežama. A nekad si morao pokazati sve, umnožavali smo na desetke tisuća VHS kazeta koje su se dijelile na sajmovima, agencijama itd. Iako je to za današnje pojmove bio ‘veliki format’ u usporedbi s DVD-om ili USB-om, ljudi su ih skupljali i gledali više puta. Uvijek mi je bilo žao što nikad niti jedan hotel niti grad nisu shvatili da su im upravo turisti dobri distributeri te mogu pokloniti svakom gostu USB stick s promo filmom. To je danas toliko jeftino, a cijene hotelskih usluga to mogu pokriti. Svaki gost postaje besplatni promotor destinacije samim time što će taj video pustiti u krugu obitelji, prijatelja… A kamoli dalje od toga. Nije uvijek bit samo u ‘shareanju’ društvenim mrežama. Jednostavno, nisu svi na društvenim mrežama. Ljudi vole pokazati gdje su bili na godišnjem, pokazuju to prijateljima… Svi se sjećamo naših prvih video kamera i snimki koje smo puštali prijateljima, kakve god kvalitete one bile. Velik broj ljudi odluči se na putovanje kad vidi jedan dobar video. Film o Dubrovniku pokazala sam jednom Australcu koji nikad nije čuo za Hrvatsku i Dubrovnik, a sljedeće godine došao je u Dubrovnik sa suprugom. Molio me da mu pomognem oko plana puta… To su ljudi koji putuju po skupim, elitnim mjestima. Da nisu vidjeli taj film, pitanje je bi li kad došli tu. I da, produžili su na mjesec dana svoje putovanje po cijeloj Hrvatskoj! Od Dalmacije, Istre, Zagreba i Slavonije… Kad su već došli i vidjeli kako je jednostavno putovati, odlučili su vidjeti sve… Ukratko, bili su oduševljeni, posebno kvalitetom naših vina.
U filmu ‘Unique Dubrovnik’ pojavljuje se i jedan zanimljiv kadar, kojeg bi danas bilo teško zamisliti, a kamoli izvesti. Prazan Stradun! Spomenka je legla na pod u ulici da ljudi koji donose ujutro dostavu ne mogu prolaziti dok se snima i tako je nastao kadar
Zapravo je ‘usmena predaja’ ipak – najvažnija?
Mislim da da. I kongresi su važni. Pokazala sam prijateljici, liječnici naš film ‘Unique Dubrovnik’. Prikazala je taj film na kongresu na kojem je imala predavanje i pozvala sve da se sljedeći kongres održi u njenoj zemlji, u Dubrovniku… I bi tako. Za dvije godine u grad je došao veliki kongres liječnika.
Možete li izdvojiti Vama Vaš najdraži uradak?
Naravno, naš prvi ‘veliki film’ ‘Unique Dubrovnik’ – koji nije samohvala, jer su to potvrdile i njegove nagrade – je bio film za kojeg sam dobila kritiku kako ‘u Hrvatskoj do tada još nije napravljen tako moderan i kvalitetan turistički film’. Imali smo veliku produkciju, koristili smo sve tehničke resurse i snimali smo film kroz cijelu godinu, pratili sva događanja… S druge strane, to je film u kojem kadar traje sekundu i pol i kada smo taj film napravili dobili smo sve pohvale od ljudi iz svijeta filma koji su bili oduševljeni. Rekli su kako Hrvatska prvi puta ima ‘svjetski’ turistički film, no moram priznati bilo je i onih koji su rekli pa kakav je to film kad se ‘ništa ne stigne vidjeti jer kadar prebrzo preleti’. Dotad su kadrovi trajali pet, deset, pa i 20 sekundi, a filmovi su trajali po 10, 15, minuta. ‘Unique Dubrovnik’ bio je baš jak film, poseban. Tada je direktor bio Tonči Skvrce i imao je hrabrosti napraviti nešto novo, imao je moderan pogled i žar za natjecanjem. Znao je točno kakav film želi, a mi smo ga imali sreće napraviti i boljeg.
U tom filmu pojavljuje se i jedan zanimljiv kadar, kojeg bi danas bilo teško zamisliti, a kamoli izvesti.
Da, prazan Stradun, što je danas jedinstveno. To je stvarno jedna danas smiješna scena. Kadar je snimio snimatelj Andrija Pivčević iz Splita i asistent, koji su bili s kranom na Stradunu, a ja sam trebala zaustavljati ljude na ulazu od Ploča. Kako nisu htjeli stati ja sam legla na pod u ulici da ljudi koji donose ujutro dostavu ne mogu prolaziti dok se snima. Nisam im dala proći. Prava blokada (smijeh), ležeća žena. Samo smo htjeli dobiti uvodni prazan kadar, a danas je to gotovo nemoguće napraviti. Za takav kadar treba hrpa zaštitara koje bi trebalo postaviti u svaku uličicu da onemoguće prolaz. Nakon toga, snimala sam Dubrovnik puno puta, ali u ta doba, oko pet, šest ujutro, nikad nam to više nije uspjelo. Danas vi ujutro imate pun Stradun kamiona s dostavom, smeća koje se odvozi, turista koji hodaju uokolo. Imali smo tada i puno sreće da nije bilo puno ljudi na Stradunu. Drugi kadar, onaj sa Srđa, s plavim cvijećem… Kao jedina žena u ekipi, oduvijek sam pazila na neke detalje, da uvijek u kadrovima bude cvijeća, da ne snimamo previše trendi stvari, jer neka moderna garderoba uvijek da naznaku vremena, a to smo izbjegavali kako bi se film što više godina mogao koristiti.
Puno ste radili, no vratimo se trenutak na rad s gosparom Baldom, kojeg se mnogi Dubrovčani rado sjećaju.
Voljela bih spomenuti odakle ime mojoj tvrtki. Kad je Baldo preminuo, osjećala sam potrebu, budući da sam Dubrovnik zavoljela zahvaljujući njemu, dati ime mojoj tvrtki upravo ‘Balduči film’, jer smo mi u ekipi njega zvali Balduči. Radili smo zajedno puno filmova i za Hrvatsku turističku zajednicu te ugodno surađivali s Nikom Bulićem, bivšim direktorom koji je bio i ministar turizma, a koji je također iz Dubrovnika. Eto i danas, nakon toliko godina radim iste poslove koje sam radila s Baldom, s istim žarom, ali i s istim klijentima jer su nekako vjerovali da neću napraviti lošije od onoga što smo radili zajedno. Mijenjali su se direktori turističkih zajednica i hotela, no nekako sam se uvijek našla tu kada se trebalo raditi nešto novo. Puno novih ljudi radi danas turističke filmove, no ja sam jedina nekako ostala stalna u tom fahu svih ovih godina. Kad smo na natječaju dobili povjerenje za novi film o gradu Dubrovniku kojem smo dali naslov ‘Dubrovnik and Time’, direktorica Romana Vlašić i ostali članovi Turističkog vijeća, dali su nam otvorene ruke i povjerenje da ćemo napraviti dobar film i zahvaljujem im se na tome. Ništa nismo radili slučajno. Danas, dvije godine nakon izrade filma ponosimo se velikim nagradama osvojenim diljem svijeta; od New Yorka, Los Angelesa, Las Vegasa, Varšave, Karlovih Vary… A film je uvršten među deset najboljih turističkih filmova na svijetu, što je između ostalog osvojio i stari film Unique Dubrovnik. Dakle s dva filma, s dva različita redatelja bili smo među najboljih 10 na svijetu, što do sada nije uspjelo niti jednom drugom hrvatskom turističkom filmu na što sam posebno ponosna. ‘Dubrovnik and Time’ je snažan film, ima snažnu glazbu za koju su nam neki prigovarali da je prejaka, no Dubrovnik je moćan grad i ta ga glazba upravo takvog i prikazuje. Ujedno to nije samo turistički film on je i umjetnički dobro napravljen. Uvjerena sam da je to film kojeg ćemo s ponosom gledati i za 30 godina.
Osluškujte trendove i nemojte biti u zaostatku. Prošlo je vrijeme klasične promocije, sporih filmova i ‘pokaži sve što nudiš’
To su zaista filmovi koji su osvojili svijet!
Godinu nakon filma ‘Unique Dubrovnik’ snimili smo film pod naslovom ‘Čarobni dragulji’ za turističku zajednicu Dubrovačko-neretvanske županije, koji je također osvojio dosta nagrada, između ostalih za najbolju kameru, što nije lako. Taj film je bio drugačiji, jednostavniji i nešto sporiji. Unique Dubrovnik bio je zaista jedinstven, dinamičan i osvojio je svijet godinu prije, tako da nam je bilo teško nadmašiti same sebe dvije godine za redom. Sada trenutno, nakon deset godina, ponovo radimo novi turistički film za TZ Dubrovačko neretvanske županije na čelu s direktorom Vladom Bakićem, s kojim je uvijek ugodno surađivati. Zna što hoće i zna što neće. Ovaj film bit će potpuno drugačiji. Vidjet ćete!
Možete li podijeliti s nama kakav savjet za ‘filmaše’?
Ljudi ponekad brkaju pojam lijepi film i njegovu namjenu… Filmovi koji su snimljeni samo dronom ili Timelapse filmovi, su efektni filmovi za društvene mreže, no za promociju destinacije i film koji će se koristiti više godina na sajmovima, raznim prezentacijama treba snimati na način da se prikaže ono što turisti mogu doživjeti na toj lokaciji. Ukratko, gost neće vidjeti ono što mu pokažete u snimci iz zraka, takozvane ptičje perspektive – osim ako u ponudi nemate let avionom ili balonom. Takav video može biti divan, ali i dosadan jer se nakon zračne snimke jednostavno treba spustiti na zemlju i prikazati što ta destinacija nudi turistima iz njihove perspektive. Ista je stvar i s timelapsom. Efektno, ali ako traje više od jedne, dvije minute, postaje zamorno. Naravno, dio snimaka dronom se, dapače prekrasno uklapaju u svaki film, timelapse također, no ne da na taj način bude snimljen cijeli film. Treba naći mjeru i dobru kombinaciju svega. Osluškujte trendove i nemojte biti u zaostatku. Prošlo je vrijeme klasične promocije, sporih filmova i ‘pokaži sve što nudiš’. Film u kojem ne pokažeš sve, ali ti ‘dotakne žicu’, osjetiš kako ta hrana, taj cvijet miriše, kako je dobar osjećaj biti na toj destinaciji, to je dobar film.
A što kažete na Dubrovnik kao destinaciju? Što bismo mogli bolje?
Smeta me kad mislimo da smo u svemu najbolji, najljepši i na kritike se uopće ne želimo osvrtati. U turizmu se često vidi kako itekako imamo mana, a i vidi se da li je netko putovao po svijetu i iskoristio to iskustvo u svom poslovanju. Dubrovnik i okolica jesu, zaista, naša najljepša destinacija, no ne smijemo gledati tako da vidimo samo sebe i ono kako se želimo prezentirati. Cijela Hrvatska je prekrasna zemlja, Istra je predivna, Dalmacija također i velika su konkurencija Dubrovniku. Usklađenost usluge i cijena je daleko bolja na primjer u Istri i to treba istaknuti. Moramo pogledati šire i vidjeti kako nas drugi vide. Dakle paziti na svoje ponašanje, ljubaznost prema gostu, posebno uskladiti kvalitetu usluge s cijenom te ukratko – biti iskreni i svoji. Ne kopirati, već biti autentični. Tek tada usluga postaje prirodna i izvrsna i po tome ćemo biti različiti od drugih.
Foto: DuList/Privatna arhiva