Festa svetoga Vlaha, proslava zaštitnika Grada, za Dubrovčane je uvijek bila više od običnog blagdana. To je dan kada se slavi zajedništvo, tradicija i vjera, a sve to okuplja tisuće sugrađana i gostiju. No, za ovogodišnje festanjule, Antuna Regja i Miha Deranju, Festa je postala osobni vrhunac – čast i odgovornost kakvu nisu ni sanjali.
Regjo, pomorac iz Župe dubrovačke, i Deranja, obrtnik s Grude, ušli su u red izabranih koji će ove godine predvoditi svečanosti. Unatoč tome što dolaze iz različitih profesija i dijelova Grada, njihova povezanost s Festom, tradicijom i vjerskim životom odmah ih je ujedinila.
– Festa je nešto ogromno što se u mojoj familiji štuje i voli od početka, od kad sam bio mali. Moji pokojni roditelji su iz Postranja, iz Župe dubrovačke tako da je to vazda bilo povezano. Sva bi svojta dolazila na Festu, imali bismo ručkove i večere. Od malih nogu sam u Festi i vazda smo štovali svetog Vlaha, Bogu hvala. Nisam se nadao ni sanjao da ću jednog dana biti festanjuo. Kao festanjuli imamo puno obaveza, ali to su one slatke obaveze. Htjeli smo to biti i sad smo tu. To je prilika da budemo dio povijesti našega grada. Uzbuđeni smo i drago nam je – rekao nam je Regjo i dodao kako se nada da će sve proći u najboljem redu.
– Ja sam, za razliku od Antuna koji je na brodu, bio barjaktar od malena. Od šeste ili sedme godine, sad ih imam 56. Nisam došao na nekoliko Festi, ali računam da sam preko 40 godina barjaktar. Prvo su me vodili stariji, a poslije sam ja vodio druge. Bilo je i vremena kada se trebala skupljat ekipa. Ali u zadnje vrijeme ide puno ljudi, nije potreba skupljat ljude. Sami mi se javljaju već u prvom mjesecu da idemo. Tako da nas ima dosta. Svake godine sam u svetom Vlahu. Vanjski dio Feste dobro poznam, a ovaj festanjulski, lošije. Tek upoznavam skupa s Antunom. I to je jedna velika sreća. Kada imaš kolegu s kojim, što se kaže, klikneš na prvu. Kao i u svakom drugom poslu, tako da je sve to lakše. Ima dosta obaveza, ali kako i Antun kaže, velika nam je čast. Ni ja nisam ovo očekivao. Mislim, bila je neka želja, ali mislio sam da je to nešto skoro pa nemoguće, da ima i boljih – rekao je Deranja kroz smijeh.
Nova uloga donosi i mnoge obaveze. No, ovogodišnji festanjuli se jako dobro snalaze, iako nemaju puno vremena. A imaju i malu pomoć.
– Dobili smo protokol. Ponedjeljkom imamo sastanke bratovštine pa nas i oni uvode u to. Ima dosta događanja i aktivnosti, pogotovo ta dva dana, Kandeloru i Svetoga Vlaha. I to je praktički 12 sati ‘u điru’. Samo da bude lijepo vrijeme, to nam je nekako najvažnije. Mi ćemo sve izdurat. Oni prije nas su izdurali pa nema razloga da mi ne uspijemo – kaže pomorac Regjo kroz smijeh.
– Svi nas pitaju je li nam naporno. A naporno je, ali i Miho radi 10,11 sati dnevno, nekada i 12. I ja na brodu isto radim 12 sati. Tako da mi to ne stvara problem. Meni je, i nama pošto smo novi u tome, važnije da to sve prođe alavija i, kako se reče, po Božju. Mi predstavljamo Festu, vodimo. Da mi je teško biti 12 sati, nije. Da treba, mi ćemo biti i 24 sata – zaključio je Regjo.
– Prihvatili smo to. Festanjuli i bratovština, sve je organizirano. Mi smo tu kratko, ali baš su organizirani u svemu tome. A obveza je dosta. Samo mediji su obveza. Ali rekli su da moramo sve prihvatiti i prihvatili smo. Tu su razne tribine, trodnevnice, obilasci župa, tjedni sastanci. Osim toga imamo i kućne obaveze, večere. Ali slažemo obaveze. Velika podrška mi je obitelj. Obitelj mi je najveća podrška u svemu. Moja žena Lucija i djeca Ana, Mia i Petar uvijek su tu da me ohrabre i pomognu – rekao je Deranja.
– Imamo obveze prema obitelji i prijateljima. Vremena ima. Ovim danima ovo, onim ono. A obitelj mi puno pomaže. Supruga Marija, sin Antonio, kćeri Lana i Lucija – dodao je Regjo.
Pomorac Antun Regjo veseli se ovoj godini i Festi zbog činjenice da će biti dio nje i biti prisutan jer je više Festa proveo na brodu nego doma.
– Moji kolege na poslu ne slave ništa. Slave oni, ali to je komercijala. Imamo mi grupu našu iz Grada pa su ljudi čestitali. Ja bih svake godine poslao brzojav kada sam bio na brodu. Nažalost, bio sam više tamo nego doma. Ove godine ću ja tu stajati. Već su mi rekli kolege da će obavezno poslati brzojav i čestitati Festu – rekao je Regjo.
Obrtnik Miho Deranja je domar u osnovnoj školi na Grudi, a ima i svoju stolarsku radionu. Za njega odmora od posla nema.
– Nema odmora. U školi uvijek ima nekih dužnosti i obveza. Meni je kuća blizu škole, pa i tu radim, što kaže Antun, 12 sati. Nekako koordiniram. Sveti Vlaho, što kaže Antun, ne znači ‘nogo’, ali nama iz Dubrovnika – to je to. I uvijek je bila priča da se mora biti na Festi svetoga Vlaha. Ako si negdje i pošao, ako je moguće, moraš se vratiti. U školi su većinom domaći učitelji i zaposlenici tako da oni znaju što to znači. Oni su, meni se čini, sretni koliko i ja. Radiona nikada ne može biti skroz na pauzi. Ona radi i dalje. I tu koordiniram, ali drugi rade – rekao je Deranja, ali dodaje da uleti kad god nešto treba.
Jedna od najvažnijih stvari koje naše ovogodišnje festanjule brine je vrijeme. Nadaju se, kao i svi, lijepome vremenu da se procesija može nesmetano održati. A treme, kažu, zasad još uvijek nema.
– Nije samo sveti Vlaho. Ima tu puno popratnih, drugih stvari koje treba ukomponirati. Ne osjećam da će mi se gaće trest’, što se reče. Molim Boga da bude dobro vrijeme jer se dva puta nije mogla održati procesija jer je bila delumbija – kazao je Regjo.
– Kažu da je zadnjih koliko godina, samo dva puta bila tolika kiša da se nije mogla održati procesija. Nadamo se da i ove godine neće biti iznimka, ako Bog da. A što bude, bude. Festa će biti, samo kakva, to je druga priča. Nisam pod tremom, mislim da je to neka pozitivna trema. Nije baš svejedno, ne ideš k’o i svaki dan preko Straduna. Ali, može se podnijeti. Neki dan smo prvi put hodali u procesiji za Jubilarnu godinu. Imali smo sreće da imamo neku probnu procesiju – rekao je Deranja kroz smijeh.