„Divni dubrovački Vlasići. Nemam što reći o Vlasićima. Imam tako mnogo reći o tome danu. Naravno, uvijek najljepše. Uvijek domaći milo. U obilju misli i osjećaja, gdje započeti!“ – zapisao je Tomislav Macan u svojim sjećanjima na festu puka dubrovačkog, u knjizi nazvanoj „Vlasićki zapisci“ , koju je priredio njegov sin, naš znani povjesničar Trpimir Macan, a obavio dubrovački ogranak Matice Hrvatske 1996.
„Ne mogu odoljeti ljepoti Vlasića. Svake su godine isti. Svake su godine mi miliji. Sjećam se onih davnih. Svakako onoga 1914. I jednog prije njega. I vazda ista slika. Dubrovački svijet Grada i sela raspaljena srca slavi svoga svetog Vlaha“ prisjećao se Feste gospar Tomislav zapisujući te dane od 1946. do 1971. godine, te su ti njegovi zapisi na neki način i kronika Grada tih godina. Zadnji zapis je „U Gradu, 26. veljače 1971.“ Umro je 31. ožujka te 1971. godine. Na žalost, nije doživio tisuću godišta Feste svetog Vlaha i vlasićke svečanosti koje su se zbile 1972. godine.
Vlasići i barjaci
Festa Svetog Vlaha ili Sveti Vlasi ili Vlasići, svetkovina je puka dubrovačkog, Grada i okolnih sela koja je u staro vrijeme trajala po nekoliko dana. Te dane, prije i iza samog blagdana našeg Parca, zvalo bi se Sveti Vlasi ili Vlasići. Nazivi koji pomalo odlaze u zaborav. Najstariji pisani dokument svjedoči nam o svečanosti iz 1190. godine. Od tada zasigurno, a za vjerovat’ je i od prije, svake godine 3. veljače Dubrovčani i čeljad iz okolnih mjesta najsvečanije slave svoga zaštitnika. Tada je „cijelo selo u Gradu“ jer bez njih ne bi bilo Vlasića. U Grad bi iz manjih mjesta, na svetkovinu i procesiju, dolazili sa svojim crkvenim barjacima bratovština kako bi se poklonili Parcu. Iz godine u godinu u svečanim, pozlaćenim nošnjama, sa vjerom i veseljem u srcu i barjakom u ruci dolazi se u Grad pomoliti i pokloniti. Zna se reći „Godine prolaze, ljudi umiru, ali ostaju Vlasići!“ Blagdan Svetog Vlaha „dan je koji dohodi jednom nami na godište!“ Na taj dan Grad će opet biti prepun čeljadi, dan je to „kad oživi cijela Dubrava.“ I opet će se na taj dan potvrditi kako su Dubrovnik i Sveti Vlaho nerazdvojiv spoj svih duša koje žive u njemu, a sve dok tako bude, reče se „Bit’ će i Dubrovnika!“ A po završetku procesije i Feste barjaktari će sa svojim barjacima nase u svoja sela, svoje mjesta i do svojih župa, do crkvi i do bratovština ponijeti blagoslov parca onima koji na taj dan nisu mogli do Grada, istim onim putem kojim već stoljećima dolaze i odlaze na poklon zaštitniku, Svetom Vlahu.
Bilo je i zabrana procesija
Kroz ova silna stoljeća iza nas u kojima smo obilježavali ovaj dan, nije sve baš bilo tako idealno. Dapače, bilo je i zabrana proslave i svečanosti. Iz straha da se procesija ne pretvorili u neki politički skup, Frančezi su je zabranili, nakon što su ukinuli Republiku. Preuzimanjem vlasti nakon Francuza, Austrija tu zabranu produžuje, a godine 1814., tek koji dan nakon što je došao u Grad, na biskupovu stolicu, na samom ulazu u Parčevu crkvu, bahato je zasjeo austrijski general Milutinović na zgražanje okupljenog puka i vjernika. Tek 1836. Austrija je procesiju dozvolila, ali – cijevi topova okrenula je prema Gradu i na Stradun. Prema puku. Strah od bune puka i dalje je postojao, te se Austrija drugi put prepala puka, zaštitnika mu Svetog Vlaha i procesije i 1875. godine, o čemu piše Josip Bersa u svojoj knjizi „Dubrovačke slike i prilike“- „Bijaše buknuo u susjednoj Hercegovini ustanak; neki Dubrovčani i znatan broj stranaca prijeđoše dalmatinsku granicu i pridružiše se ustanicima. To uvelike zabrinu vladu, i dođe naredba da svečanost ne smije biti. Mlađi svijet zgranuo se i tresao od jeda, starija čeljad žaljahu: „Zašto da nam ne dadu? To je jedino, što još imamo!“ Bilo je problema oko proslave i zabrana procesije i za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a starija čeljad još će se sa smijehom prisjetiti procesije iz 1945. kada su je predvodili partizani sa puškama! Tri godine iza, 1949., procesija je bila zabranjena. Naravno, procesija i proslava Svetog Vlaha preživjele su sve te ludosti.
Živio Sveti Vlaho!
Ipak je bilo puno više Festa i vlasićkih svečanosti za pamćenje. Velika svečanost zbila se 3. veljače 1941., pred sam početak rata „na ovim prostorima“, kako to vole reći ovi naši današnji političari. Te 1941. u proslavi su sudjelovali tadašnji ban Banovine Hrvatske Ivan Šubašić i nadbiskup Alojzije Stepinac sa svojim tajnikom, kasnije kardinalom Franjom Šaperom. Za vrijeme svoje propovijedi u dubrovačkoj katedrali nadbiskup Stepinac tada je hrabro i proročki osudio sva tri zla 20. stoljeća; „komunizam, fašizam i nacizam“, što je imalo veliki odjek u javnosti tih dana. Velika proslava zbila se i na tisućugodišnjicu ukazanja Svetog Vlaha dum Stojku u crkvi Sv. Stjepana, 1972., a posebno je bilo svečano i 1990. godine. Naravno, Festa uvijek ima i lijepih, puku zanimljivih, pratećih i veselih događanja. Jedno od tih svakako je i „javna tombola“, koja se održavala godinama navečer, nakon završetka procesije i odlaska barjaktara. Bila je to vesela pučka festa, uz glazbu i stalno dovikivanje, čitali bi se brojevi gore sa Luže podno Zvonika ili sa Sponze. U sjećanju čeljadi mnogi su sjajni voditelji tih tombola, ali jedan od najveselijih svakako je bio Frano Miš! Okupila bi se čeljad s kartelama u ruci, ali i sa narančama, pa i jajima i patatama u špazima, Frano Miš bi čitao izvučene brojeve, dolje bi čuo uzvike sreće, ali češće uzvike ljutnje. A kad bi se pojavio pored velikog i glavnog karteluna, tablom sa brojevima tombole, za okrenut izvučen i izrečen broj, krenula bi paljba odozdo, i ljutih i sretnih, svi bi ga gađali čime bi stigli. Još se po Gradu priča kako bi Frano Miš pustio da ga koja naranča i pogodi, jer je imao dogovor da mu je tada đornata – nadnica veća! Dugo godina ta vesela tombola je bila ukinuta, a evo srećom zadnjih godina je vratiše, ali i tu su godišta „pojela“ naviku, pa tek po koji klinac zavitla koju naranču prema ovima što brojeve čitaju. Ma, sve se mijenja, znamo to, tako je to, a nema više ni klinaca za naranče pobrat. Eto, pred nama je Sveti Vlaho, još jedna Festa puka dubrovačkog, „dan koji dohodi jednom nami na godište“, pa nek’ bude veseo kao i svih ovih stoljeća prije. Živio Sveti Vlaho!