Ako imate viška slobodnog vremena, pođite i sami sjednite u bilo koji kafić i potrudite se kroz šezdeset minuta načuti što više razgovora susjednih stolova. Garantiram vam da ćete barem u 50% razgovora čuti one poznate rečenice „Jesi čuo što je napravila?“ ili „Znaš li što se dogodilo?“ Društveno pravila izgovaranja tih rečenica je da mora biti popraćeno laganim odmahivanjem glave, uzdahom čuđenja i pogledom koji jasno daje do znanja da je subjekt razgovora prešao granice pristojnosti i postaje meta lokalne policije za moral. Sudac ne postoji, obrana je u startu isključena, a presuda je unaprijed obećana.
Fenomen javnog zgražanja nije ništa novo. Ljudi su oduvijek komentirali jedni druge, procjenjivali tuđe postupke i raspravljali jesu li napravili dobre odabire. Zanimljivo je koliko smo brzi u donošenju zaključaka. Ne smeta nam što znamo samo djelić priče, što nismo sigurni postoji li druga strana i koliko je priče koja je došla do nas stvoreno usmenom predajom, a ne stvarnim stanjem. Ništa od toga nas ne koči u formiranju čvrstih mišljenja. Sama činjenica da se netko našao u središtu kritike poziva da zauzmemo stranu i pružimo svoje visokocijenjeno mišljenje.
Prije nisam shvaćala odakle dolazi ta potreba, ali danas mi ima smisla. Takvo zgražanje nam daje osjećaj moralne sigurnosti. Kada osuđujemo nečiji postupak, implicitno poručujemo da mi sami takvo nešto nikad ne bismo učinili te o sebi šaljemo točno onakvu sliku kakvu želimo i sami vidjeti i vjerovati u nju. Povlačimo jasnu liniju između „nas“ i „njih“, između onih koji znaju kako treba živjeti i onih koji su se tu „pogubili“.
Kad zagrebemo ispod površine, otkriva se i druga dimenzija ovog fenomena. Zgražanje često stvara osjećaj zajedništva. Kada se više ljudi složi oko toga da je nešto neprihvatljivo, nastaje kratkotrajni osjećaj zajedničkih vrijednosti. Razgovor dobiva energiju, sudionici klimaju glavom i potvrđuju jedni drugima da su na istoj strani, a zgražanje tad nije ništa drugo nego društveno ljepilo. Uostalom, tu je i naša sklonost da vlastite nesigurnosti lakše podnosimo kad ih usporedimo s tuđim pogreškama. Tuđi promašaji tada postaju svojevrsna utjeha. Ako je netko drugi postupio loše, neodgovorno ili nepromišljeno, onda naše vlastite pogreške djeluju manje dramatično. U takvim usporedbama uvijek izlazimo kao malo bolja verzija samih sebe. Da ne pričamo o znatiželji koja prati tuđe živote, pogotovo kad priča ima svije dijelove dobre drame: iznenađenje, konflikt i publiku koja prati razvoj događaja. Zgražanjem tada na svoj način sudjelujemo u toj priči i promičemo kulturološku djelatnost.
Ipak, zaboravljamo da su ljudski životi mnogo složeniji nego što izgledaju iz perspektive susjednog stola u kafiću. Odluke koje izvana djeluju nerazumno, često su donesene pod pritiskom, u okolnostima koje nitko sa strane nije vidio. Pogreške koje izazivaju čuđenje znaju biti samo dio nečijeg procesa učenja, isti onaj proces kroz kojeg svi prolazimo, samo ako imamo dovoljno sreće, daleko od tuđih komentara. Možda bi zato bilo pametno s vremena na vrijeme zastati prije nego što se pridružimo još jednom krugu javnog zgražanja. S druge strane, istina je prilično neugodna.
U tim malim sudnicama koje su na oko bezopasne, bez sudaca i bez obrane, danas govorimo o tuđim pogreškama, a sutra lako netko može preokrenuti stol i progovoriti o našima. Za kraj, ostavljam našeg dobrog Gundulića i stihove u kojima se nalazi naša cjelokupna filozofija:
Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje
