Mogućnosti školovanja u današnje vrijeme nadilaze sve ono što su generacije prije nas mogle i zamisliti. Zidove mnogih kuća, stanova i ureda krase uokvirene diplome, centrifikati, zahvalnice i priznanja. O raznim područjima ljudskog života zna se sve više i više, a o životu kao takvom? Sve manje i manje ili se barem takav odgovor iznenađujuće često može čuti u razgovorima malog čovjeka. Razlog tome vrlo moguće može biti sve ono čemu pridodajemo najviše pažnje i gdje je nama, novim generacijama, najjači fokus.
Prije par mjeseci s prijateljicom sam bila u Mostaru. Stigle smo u najgore moguće vrijeme, rano poslijepodne, a od rekordnih mostarskih vrućina skrile smo se u hlad jedne od mnogih terasa mostarskih kafića koji onako poluprazni čekaju valove svojih studenata u rujnu i listopadu. Za stolom do nas sjedao je jedan dragi dundo, možda malo stariji od sedamdeset godina. Kako smo obje bivše studentice ovog grada, vrlo brzo smo našli zajedničke teme, a jedna od njih je bila i školovanje. Gospodin je nekoć predavao kemiju i biologiju. Studirao je u Zagrebu, a usavršavanje je nastavio u Sjedinjenim Američkim Državama.
Naveo je još nekoliko gradova koji su bili bitni u građenju njegove akadamske karijere, ali ono što je rekao iduće nije bilo isto ono što smo očekivale čuti nakon prvog dijela priče. Rekao je da sve te škole njegovom najvažnijem fakultetu nisu ni do koljena, a dok je trajala dramska pauza, bila sam sigurna da će izgovoriti ime nekog prestižnog sveučilišta. Nije. Odgovorio nam je kratko “fakultet ulice” i onda se počeo smijati, dobivši točno onakvu reakciju koju je i vjerovao da će izazvati. Kad promislite o tome, izjava itekako ima smisla.
U našem društvu često se precjenjuje papir, a potcjenjuje iskustvo. Kao da diploma garantita znanje, ali ona samo otvara vrata. Što ćemo unutar tih vrata uraditi, to je domen ulice. Tamo se vidi tko se zna izboriti za sebe, tko slušati druge, tko zna plivati neovisno koliko jake struje bila, a tko zna priznati grešku kad je to potrebno. S time da je priznanje greške možda najteži ispit na cijelom studiju, barem za dio nas.
Velika je razlika između znanja i mudrosti. Znanje možemo prikupiti na fakultetu kroz brojne definicije, pravila i teorije. Mudrost se skuplja na ulici, kroz greške, promašaje i poneke uspjehe. Zato često vidimo ljude bez diplome koji imaju nevjerojatnu snalažljivost i intuiciju, kao i ljude s nekoliko diploma koji u stvarnom životu djeluju izgubljeno i zbunjeno. Idealno je, naravno, spojiti oboje: formalno obrazovanje i “fakultet ulice”.
Na koncu, fakultet ulice nema diplomu ni ceremoniju svečane dodjele. Nitko nam ne donosi bukete ili pozira s nama za fotografiju. Što onda on radi? Ostavlja ožiljke i uspomene koje vrijede više od papira u ruci. Kad prođeš kroz taj studij, znaš da ti nitko više ne može lako oduzeti samopouzdanje jer si ga stekao vlastitim padovima i ustajanjima, iznova i iznova. Znaš da možeš čak i ona kad “više ne možeš”, neovisno koliko bio povrijeđen ili umoran.
Najljepša vrijednost ovog faulteta leži u činjenici da fakultet ulice ne pita za godine, za mjesto rođenja pa čak ni za prethodno znanje. On se svima nama otvara kroz svakodnevne
situacije, a ispiti dolaze iznenada, bez najave i bez pripreme. Nekad ih položimo s lakoćom, gotovo nesvjesno, a nekad padnemo toliko snažno da nam se čini da više nikada nećemo ustati. Ali ustanemo. Često ne zato što želimo, već zbog toga što odustajanje često predstavlja luksuz kojeg si ne možemo priuštiti.
Na uličnim klupama nema profesora ni asistenta koji će nam šaptati rješenja, ali ima ljudi koji, ne znajući ni sami, postaju naši učitelji. Ponekad na lijep, ali ponekad i na jako izazovan način. Također, i njihov dolazak ili odlazak bude bez upozorenja, ali lekcija nakon toga bude jako glasna i ostane nešto što se ne zaboravlja. Usvojena lekcija i položen ispit koji se ne upisuje u e-dnevnik ili indeks.
Diplome požute, titule se zaborave, a priznanja s vremenom završe u ladici. Ipak, ono što ostane je ono što si naučio na ulici. Ostane znanje kako pasti, a onda po tko zna koji put ustati i visoko pozicionirane glave hodati dalje. I zato, bez obzira na sve fakultete koje upišemo ili završimo, onaj najvažniji nikad ne smijemo prestati studirati, a to je fakultet ulice, fakultet života.
