‘Kao uragan Kome prethodi nagli porast temperature i vlažnosti vazduha sa istovremenim padom pritiska, turbofolk nastaje usred naglog porasta tehnologizacije društva uz istovremeni pad morala.’ Rambo Amadeus i Tamara Obrovac u ‘Turbo Funk’
Kad mi se učinilo prije petnaestak godina da ipak ne treba ignorirati fenomen turbo folka ovdje u Hrvatskoj i pokušati shvatiti o čemu se tu zapravo radi, baratao sam potpuno krivom percepcijom kako je to neki uvrnuti oblik adolescentskog, odnosno mladenačkog bunta prema mediokritetskoj, srednjostrujaškoj glazbi koju slušaju njihovi roditelji, vjerojatno odraslih na uratcima zagrebačkog, opatijskog ili splitskog festivala. Zbunjivalo me što sam ja mlade vidio i na snimkama koncerata Miše Kovača, Olivera Dragojevića i drugih neospornih legendi ‘lakih nota’, iz mojeg shvaćanja njihove perspektive (kako sam krivo mislio!) glazbe potpuno neadekvatnog izričaja, kodiranog jednim vremenom kojem oni nisu niti primirisali.
Postoji fenomen univerzalnosti glazbe i možda se na tom nivou dogodilo dekodiranje, no ipak bi mi bilo lakše i draže da su otkrivali onaj paralelni glazbeni svijet opozicije (rocka, punka, ‘Novog vala’; alternative kako se govorilo u moje vrijeme) kojem je bilo nužno pripadati, barem deklarirati se kud spadaš, ako si odrastao u osamdesetima. Tada je bio vrhunac sramote priznati da ‘otkidaš’ na ‘Drugi joj raspliće kosu…’, jer biti istog glazbenog ukusa svojim roditeljima značilo je da s tobom nešto ozbiljno ne štima. S današnje perspektive tadašnja pop glazba (‘srednja struja’ sada potpuno nestala) bila je nešto što je imalo i svojevrsnu estetsku vrijednost. Onda nam se dogodio rat i raspad jednog prostora. Odjednom smo slušali budnice i programsku glazbu. Potom smo opijeni slobodom krenuli plesati po klubovima, da bi u sve polaganijem umiranju ukusa nestali u bezličju kloniranja i kopiranja loših svjetskih trendova s jedne strane, dok je s druge strane jedan dio ljudi izgubljenih u tom prostoru prigrlio tambure i klape kao dio nacionalnog identiteta. Tamo preko granice, kao ‘soundtrack’ Miloševićevog režima pojavila se glazba, kasnije imenovana u turbo folk (dužno poštovanje Rambo Amadeusu koji je autor termina), koja je ponovno suprotno svim zdravorazumskim principima (ili možda baš u skladu s njima, da sve ono što preziremo i protiv čega se borimo postaje jednom naša stvarnost) ušla prvo tiho gerilskim putevima (fenomen Turbofolk 2.0, s digitalizacijom glazbe), a zatim preko klubova i uvoznih televizija do etera koji će danonoćno svirati turbofolk glazbu u Hrvatskoj (novi apostrofirani radio ExtraFM).
Tek sada, pročitavši sociološku studiju o glazbenom ukusu mladeži u Dalmaciji (Marcelić, Krolo, Tonković), postalo mi je savršeno jasno da ono što je do jučer bila gerila postalo je preko noći srednja struja. Sve one Tereze, Gabice, Oliveri i Miše, mogu lijepo počinuti u miru vremena kad je glazba bila lijepa. ‘Folk je narod, turbo je sistem ubrizgavanja goriva pod pritiskom u cilindar motora s unutrasnjim sagorijevanjem. Turbo folk je gorenje naroda. Svako pospješivanje tog sagorijevanja je turbo folk, razbuktavanje najnižih strasti kod homo sapiensa.’, R.A. Danas dakle srednjoškolska mladež, nešto više djevojke nego dečki, bez obzira na ekonomski status, ali vezano uz veću navezanost uz religioznu praksu (što urednije hodaju na misu češće će slušati turbo folk) i veću netrpeljivost prema homoseksualcima (statistički značajno), u svojem će nadpolovičnom broju slušati tu opskurnu glazbu koja osim što ne nosi nikakvu estetsku vrijednost ima i ozbiljnih problema s moralnom porukom.
Prema svjetonazoru ta su djeca odličan materijal radikalno desnog usmjerenja, iako (napominju ispitivači) nedeklariranih političkih stavova iz razloga što oni u tim srednjoškolskim godinama o njima još ne razmišljaju. Čak i to mogu prožvakati i vjerovati kako svako doba života nosi svoje ‘dječje bolesti’. Zabrinjava me samo što su pokupili taj glazbeni ukus (dokazali su ispitivači) u vlastitom domu, što bi trebalo značiti da ako ne odrastu i promijene se putem, širit će tu devijaciju dalje. Ne radi se o domino efektu vršnjačkog pripadanja. Nastavili su dobru ognjištarsku tradiciju svojih roditelja, koji su možda trebali uzeti u obzir porijeklo glazbenog žanra i tko je uz njega pucao (što bih i oprostio da se radi o umjetnosti), no strastima se ipak ne može tako lako pobjeći. Što su oni slušali kao mladi? Uz što su ‘patili’ kad je ‘ministarstvo za šund’ u bivšoj državi ipak koliko toliko cenzuriralo najniže strasti? Je li moguće da su to oni moji vršnjaci koje smo obilježavali jer su slušali glazbu svojih roditelja?
Pozitivna promjena podrazumjeva da nešto kao prvo prepoznamo kao loše, a onda da činimo koliko toliko suprotno od primijećenog. Nisam neki filozof ni antropolog, no mislim da je to u temelju ljudskog napretka. Fenomen da tako velik broj mladih ljudi, koji bi trebali ipak dodati još koji kat na kuću koju su im roditelji sagradili, tako nekritički preuzimaju ono što spada u domenu kućnog odgoja, daje mi za pravo tvrditi da svi dušebrižnici koji se boje da će institucije ‘ideologizirati mlade’ mogu odahnuti. Uopće me ne brine što su manje tolerantni, nek budu i religiozniji što se mene tiče, ali tu glazbu teško da im mogu tako lako oprostiti. Ako pak za trideset godina bude ispalo da je ovo što se aktualno sluša s odmakom ima i nekog smisla u odnosu što će tada biti ‘srednja struja’, a ja da sam se samo nepotrebno ljutio, slobodno me napucajte laserskim pištoljem da odletim u paralelnu stvarnost gdje je Bach Kappelmeister.