Božo Petrov, gradonačelnik Metkovića je u ime Nacionalnog vijeća MOST-a dostavio je svoj prijedlog “rješenja” dužničkog ropstva koje se nakon posljednjih događanja oko “divljanja švicarca”.
– Dužničko ropstvo se nametnulo kao najaktualnija tema prvih dana 2015. godine. S raznih strana dolaze prijedlozi kako rješititi postojeću i moguće “nove” situacije. Prijedloge “rješenja” čujemo od Vlade, guvernera narodne banke, raznih stranaka. Sva ta rješenje kao da, slučajno ili namjerno, zaobilaze kronologiju događanja i osnovne činjenične postavke.
Naime, neupitno postoje tri međuovisne strane koje već jesu ili bi trebale “sanirati” jedna drugu: građani – država – banke. Tako bi “jadne” banke, po prijedlogu nekih inicijativa, trebale preuzeti dio troškova sanacije obveza građana po kreditima. S druge strane građani godinama, kroz nerealno visoki proračun “saniraju” državu,
odnosno vladu. Također valja podsjetiti da je država neupitno već “sanirala” banke i to na više načina:
1. Direktna sanacija – pokrivanje dugova banaka
2. Pristajanjem da se već otplaćeni krediti (naglašavamo, već otplaćeni) dani trgovačkim društvima revaloriziraju i pretvore u vlasničke uloge banaka u trgovačkim društvima.
3. Pristajanjem države da tada aktivne kredite banaka pretvori u vlasničke uloge u trgovačkim društvima u RH po procjenama vrijednosti udjela prilagođenoj tadašnjoj privatizaciji, tj. po možda “tržišnoj” procjeni a možda i malo manje “tržišnoj” procjeni.
4. “Privatizacija” banka po “sumnjivim tržišnim” cijenama.
Navedene činjenične postavke su ono što bi kod rješavanja stanja obvezno trebalo imati u vidu. Iz navedenog se nameće jedno čudno rješenje koje dostavljamo na promišljanje bankama i vladi. Građani bi ga, vjerujemo, jednodušno prihvatili. Ako pretpostavimo da je 4. način tihe sanacije banaka ipak bio “tržišni” svakome je jasno da su prva tri načina tihe sanacije neupitno dogovorna, a ne tržišna.
Stoga vrijedi razmisliti o sljedećem modelu:
1. Banke na rate kroz 15 godina vrate državi iznose, ili bar 70 % iznosa koje su dobile na poklon kroz sanaciju i kroz pretvaranje nepostojećih potraživanja u vlasničke uloge u trgovačkim društvima. Naime 30 % ukupno poklonjenog iznosa neka si banke zadrže (pa nije hrvatska država cicija, neka i njima ostane nešto…).
Sredstva koja banke vrate stavljaju se u poseban “Kompenzacijski fond” kojim upravlja Ministarstvo financija RH.
2. Postojeći krediti u EUR-ima i CHF-ima se dalje otplaćuju po tržišnoj cijeni s tim da građani plaćaju dio koji bi im pripadao kao da su kredite digli u kunama s normalnom tržišnom kamatom primjerenom uređenim državama (3 % za stambene kredite, 2 % za kreditiranje proizvodnje i obrtništva, 5 % za obične potrošačke kredite).
3. Razliku između “tržišnog” iznosa rate i iznosa kojeg plaćaju građani plaćat će Ministarstvo financija iz “Kompenzacijskog fonda”.
Na taj način svi bi bili zadovoljni – građani bi plaćali rate kredita po uvjetima jednakim drugim, “normalnim” državama, Vlada RH bi rješila gorući problem “dužničkog ropstva”, a banke bi naplatile kredite po “tržišnim” uvjetima. A dobili bi i još jedan efekt – barem malo bi ispravili nepravdu kojom su građani Hrvatske platili ničim zasluženo gomilanje sredstava, utjecaja i moći u bankarskom sektoru.
Fer varijanta za sve – poštena, transparentna i organizirana na način koji, barem djelomično, poništava dosadašnje nepravde.
Malo “šaljiv” model, ali model koji zorno oslikava komičnost situacije, stanja i postavki koje nam nameću banke, guverner, pojedine stranke. Pozivamo sve sudionike na malo ozbiljniji pristup koji će uzeti u obzir sve što je ovdje navedeno i koji će, u konačnici, rezultirati rješenjem koje će u fokusu imati ono što je važnije od banaka, važnije od smanjenja dobiti, važnije od isplaćenih managerskih provizija bankarskih direktora.
Treba tražiti i naći rješenje koje će u fokusu imati ono najvažnije, što se u masi komičnih, interesno iniciranih prijedloga često smetne s uma – GRAĐANE REPUBLIKE HRVATSKE”! – smatra Božo Petrov.