Priča o psu Rexu mnogima tjera suze na oči, a mnogi detalji zvuče poput nekog filma. Naime, ekipa 24sata kontaktirala je gospodina Žilića, branitelja Domovinskog rata, kako bi im ispričao nešto više o ratnom psu Rexu, a njemu tako nešto nije nimalo lako palo. Prvo je u razgovoru nastao muk, a zatim su krenule suze i jecaji na spomen njegovog krznenog prijatelja i najboljeg suborca u Domovinskom ratu. Kod Žilića je pas nastavio živjeti i nakon rata, doživjevši duboku starost od 17 godina. Njegovi su ljudi s njim bili do posljednjeg daha.
– Da, Rex je bio čudo, čudo neviđeno. Radio sam s puno pasa, ali s takvim nikad prije i nikad poslije – polako, i dalje emotivno potresen, kaže Žilić. Amerikanci bi o ovakvom psu odavno snimili film, a kod nas je priča o njemu, dosad, nepoznata – rekao je Žilić.
Sve je krenulo od objave na društvenim mrežama – prije nekoliko dana je Goran Jakelić, jedan od članova Protudiverzantskog voda Kijevo, koji je činilo tridesetak ljudi iz Kijeva i Splita, i Rex kao ravnopravni i omiljeni član, objavio dirljivu posvetu Rexu: “Grija si me na straži, Dinara nan je mati bila, ladna i zimi i liti, ti suborac si moj, vavik…”, uz fotografiju Rexova groba na Dinari: “Ovdje je pokopan njemački ovčar Rex, ratni pas 1991-1995. U znak sjećanja podižu pripadnici PPD Kijevo”.
Rex je, kao pravi borac, doživio duboku starost unatoč ranjavanju – stao je na minu i tako, po tko zna koji put, spasio život svojim ljudima, koji su hodali iza njega. Rexa su, priča nam Žilić, oni u protudiverzantski vod uzeli od vojske u Kijevu, i on je s njim išao na obuku u policiju, obučavalo ga se da obrani ljude od napada pištoljem i nožem, bio je dobrog, vojnog pedigrea, i preci su mu služili u vojsci
.- Bio je mlad i nestašan, ali nevjerojatno pametan i privržen pas. Ja sam se školovao za vodiča vojničkih pasa još u bivšoj JNA ‘80-ih, u Nišu, prošao sam i obuku za padobrance, i kroz život radio s jako puno pasa. Niti jedan nije bio kao Rex, ma kakvi… – ispričao je Žilić.
– Nekad, kad bih se ja spustio s Dinare, a njega ostavio gore, on bi sam došao do mene, našao me, prehodao bi tih dvadesetak kilometara sam, samo da bude sa mnom. A kad je stao na minu, sklonio se u bunker, pametan, da mu na ranu ne slijeću muhe i ne zaraze ga… – nastavlja Žilić.
Kao čovjeka su ga nosili u bolnicu niz Dinaru
S Jakelićem im je ispričao kako su ranjenog Rexa niz Dinaru nosili u sinjsku bolnicu.
– Kao čovjeka smo ga nosili, nego kako?! Odnijeli smo ga u bolnicu, gdje su ga operirali kirurzi, i brzo se oporavio pa vratio k nama na Dinaru – govori Jakelić.
Cijeli je rat Rex sa svojim ljudima prolazio teške, opasne terene, štitio ih, spašavao. Bili su izviđački vod koji je ulazio duboko iza neprijateljske linije.
– On nikad, baš nikad, u opasnim situacijama nije zalajao. Kad bi nam prijetila opasnost, vrtio bi repom, uznemirio se, znali smo na čemu smo. Išao je ispred nas, a kad bismo spavali, on je držao stražu. Čim bi noću nanjušio opasnost, i opet ne bi lajao nego bi nas budio njuškom, jednog po jednog, takav je to pas bio – prisjeća se Darko Gavrić Čerčo, iskusni planinar, nekadašnji šef splitskog HGSS-a, koji je također bio u vodu s Rexom.
– Najbolji pas ikad. Pametan, dresiran, poslušan. U HGSS-u imamo pse, jako dobre pse, ali ovaj… – govori Gavrić.
Zadatak im je na Dinari bio zauzeti položaj na Malom Maglaju na 1455 metara, odakle je kasnije krenula akcija Zima ‘94.
– Spavali smo gore u šatorima, svu opremu donijeli na leđima: minobacače, granate, hranu… Nadzirali smo ogroman dio Dinare i promatrali kretanje neprijatelja, spojili su se tu njihovi iz Srpske krajine i vojska Republike Srpske, stvorili svoju komunikaciju između Hrvatske i Bosne. Mi smo ih u toj komunikaciji sprečavali, radili diverzantske akcije – prisjeća se Gavrić.
Bio je i na području Dubrovnika
A Rex, Rex je cijelo to vrijeme bio s njima. Jednom se jako uzvrpoljio tik prije nego što će na njih pasti minobacačka granata.
– Spasio nas je, povukli smo se u škrapu, da bi taj čas u rov pala granata – govori Žilić.
Svi su obožavali Rexa, i Rex je obožavao njih. Tome svjedoče i komentari sa slikama na kojima je i Rex, koje bivši branitelji iz voda ostavljaju pod emotivnu objavu Gorana Jakelića. Svi ga se sjećaju s divljenjem.
– Nije se borio za povlastice, za činove, nije se borio za Hrvatsku, samo je htio biti dio svog čopora… I bio je. Mi bismo udarili po mesnom naresku i pašteti, ali je Rex morao imat svoj komad govedine. Jer naša je noćna straža trajala po dva sata, a njegova deset. Na svakih naših pet, on bi prošao deset kilometara. Kad je trebalo nagaziti na minu, on bi i to umjesto nas. Uvijek prvi, uvijek zadnji, trebao bi i on dobiti spomenicu domovinske zahvalnosti – emotivno će Jakelić.
Zimu 1991. i 1992. proveli su na Dinari, onda išli na dubrovačko ratište pa se vratili na Dinaru prije akcije Zima ‘94. U međuvremenu su bili i na Velebitu. Stipe Božić je o Rexu počeo snimati film, u njemu su i kadrovi psa pod stare dane, u mirovini….
– Poslije rata smo proveli par dana s Rexom dok je Božić snimao, išli smo na Dinaru opet s njim. Ima i snimaka iz originalnih akcija u kojima je Rex. Može ga se vidjeti na početku filma ‘Oluje nad Kijevom’ – govori Gavrić.
Kad je uginuo, u dobi od 17 godina, njegovi su ga ljudi odnijeli na Dinaru pokopati, stavili mu i spomen ploču. Teško im je o tome govoriti, kao da je riječ o najboljem čovjekovu prijatelju. Kad i jest, piše 24sata.
Foto: Ilustracija