Elio Leoni aktivni je mladi student, kreativna osoba koju zanima mnoštvo stvari – od jezika do studiranja na preddiplomskom fakultetu ‘Mediji i kultura društva’.
Osim toga, Elio ima široke poglede na svijet. Jako široke, pomalo kontroverzne, a u razgovoru za DuList ‘otvorio je dušu’ i svoja promišljanja o samom sebi, ljudima i kako ga doživljavaju.
Kako se osjećaš u vlastitoj koži? Kako se voliš ili želiš predstavljati?
Mislim kako se ne može odrediti jasna definicija, jer, generalno gledajući, ljudi nisu konstantne osobe već dio prirode, koja je konstantna u svojoj promjeni. Dakle, mislim i osjećam da me na neki način nešto vuče, neki jaki osjećaj, premda sam rođen ovako kako jesam, premda živim u ovoj sredini, ka nečemu što očito vizualno izražavam, a to je – biti žena.
Mijenjaš li se?
Ne, stalno sam ovakav kakvim se predstavljam. Brada mi ne raste, recimo. Šminkati sam se počeo slabijim intenzitetom već u drugom razredu srednje škole, ali puder sam počeo stavljati već i ranije i to ne isključivo zbog ovog razloga, već zbog problema s aknama koje sam tad imao. Tad sam primijetio kako mi bolje odgovara ovakav identitet, kad se izražavam kao osoba kakva zaista jesam. Težim biti žena.
Koliko si spreman uložiti kako bi došao do toga?
Zasad nisam razmišljao o operaciji, niti o sličnim stvarima. No, naravno u svemu u životu, općenito govoreći i bez obzira na to pitanje, uvijek sam otvoren onome što bi mi moglo u određenom trenutku donijeti sreću i zadovoljstvo kada ja to osjetim, kada procjenim kako je to ono što želim. Postoje mnoge stvari koje treba razmotriti prije velikih odluka, definitivno onakvih koje se ne mogu donijeti preko noći. Tu je i kontekst situacije u kojoj se živi, kontekst drugih pitanja u životu koja su usko vezana za to pitanje, a ono pak ne može biti odvojeno samo po sebi.
Može li se reći kako si ‘sto posto prirodan’?
Da, nikad nisam koristio hormone ili nešto slično.
Planiraš li karijeru u modelingu, manekenstvu ili nešto slično?
Iskreno, postoji širok spektar znanja kojima bih se volio baviti, počevši od fotografije, utjecaja prehrane na ljudsko zdravlje, kvantne fizike (no proučavajući je kroz modernu filozofiju, a ne na empirijski, matematički način). Psihologija mi je također interesantna. Ma postoji puno toga što me zanima, volim stalno učiti nove stvari i znati nešto novo, no ne ići u neke potpuno velike detalje, jer time mislim kako bih zanemario neke druge stvari koje me zapravo zanimaju, želim svim interesima dati zasluženo mjesto. Još sam mlad… A što se tiče modelinga, ako je tu prilika, ako sam zadovoljan s ponudom ili se stvari tako poklope – zašto ne? Otvoren sam svemu što mi može donijeti sreću, zadovoljstvo i ispunjenje. Čovjek se može baviti s tisuću stvari ako želi.
Kako se suočavaš s tradicijom, s konzervativnošću, stavovima suprotnim od svojih…
Ne volim biti tradicionalan. S obzirom kako je ovo uvelike kontroverzna tema u hrvatskom društvu, odstupanje od rodnog spola, mislim kako nije stvar samo u pitanju da ne želim reći nešto determinirano. Ne mogu reći za niti jednu osobu, stvar i pojavu da je ‘točno takva’, jer je priroda izmjenjiva. Jedina konstanta u prirodi jest kako je samo promjena konstantna. E, takav sam i ja.
Postoji osoba koja je napravila hrabar iskorak u društvu, model Andrej Pejić. Kako gledaš na njegovu priču? Na neki način, je li ti uzor?
Smatram kako svaka osoba zapravo može i ima pravo izraziti sebe na sebi najbolji način, kako joj to u određenom trenutku odgovara. Što se tiče uzora, meni može svaka prirodna pojava, mala čestica, do najvećih ljudi, iskustava i slično, biti uzor. Zapravo, otvorenost da prihvaćaš najbolje iz svih iskustava što si proživio sam ili ih je bilo tko drugi proživio, to je za mene ‘imati uzor’. A konkretno, što se tiče njega, mislim kako je to veliki uspjeh – probiti se na taj način u današnjem svijetu. Bitno je imati želju i pokušati. A osobno, ponovit ću se, imam želju i volju steći bilo kakva pozitivna nova iskustva i vidjet ću što vrijeme nosi. Ako se pojavi prilika koja će me usrećiti, iskoristit ću je.
Izlaziš li van, noćni izlasci i slično?
Uglavnom s prijateljima na kavu ili u šetnju.
Je li ti se ikad dogodilo da se netko loše odnosi prema tebi?
Uglavnom ne, osim što sam imao iskustava velike mržnje u svom životu i to od ljudi od kojih bi najmanje očekivao, ali ne zbog mog izgleda ili opredijeljenosti, već zbog drugih privatnih, osobnih komplikacija. Nisam nikad očekivao kako od bližnjeg mogu doživjeti veliku mržnju, ne zbog izgleda, već zbog sasvim drugih stvari.
Kakav je tvoj odnos s majkom?
Moj odnos s majkom je izvrstan, ona je moja potpora. Ona je osoba koja zna sve o meni i prihvaća me i voli, s druge strane, nekad se pomalo zabrine s obzirom na kontekst društva u kojem živimo. Često voli izbjegavati tu temu. Ništa mi ne zabranjuje, ali me stalno opominje. Jer je majka.
Je li tvoja mama shvatila prije tebe?
Nije. Ali od malih nogu želio sam, recimo, imati duge lakirane nokte. Mama mi ih je nalakirala, samo dva, pa je naišla na osude ljudi i prestala je. Pa sam plakao i plakao. Pa onda, uvijek sam želio imati dugu kosu. Sve sam joj priznao oko 12. godine, a ona je imala tisuću pitanja. Naravno, prihvatila me je, ali je malo nekad uznemirava sve ovo, radi okoline.
Kroz godine školovanja, kako si se razvijao i komunicirao u društvu? Gdje je bilo najlakše, a gdje najteže?
U prošlosti, bila je jedna profesorica koja me užasno mrzila zbog duge kose i zbog toga što izgledam kao žensko. Prijetila mi je izbacivanjem iz škole zbog toga, psihologom, deranjem i ponavljanjem kako nikad neću završiti školu. Maltretirala i ucjenjivala me ali nikad nisam posustao.
U privatnoj gimnaziji mi je bilo dobro, neki profesori su me iznimno cijenili, a školovanje kao takvo kreće mi se prema boljem. Tek sam kratko na fakultetu, prva godina preddiplomskog studija Mediji i kultura društva i moram priznati kako imam iznimno pozitivno iskustvo. Inače, imao sam samoinicijativno iskustvo pisanja na svom blogu ‘Sapientia et scientia’, o modernoj filozofiji koja se temelji na kvantnoj fizici, uz neka moja promišljanja. Nije puno čitana, uglavnom je čitaju moji prijatelji kojima sam ju pokazao, no eto, to mi je jedna od stvari koja me potakla da studiram upravo novinarstvo. Na fakultetu sam vidio kako moji kolege primjećuju kako se želim izraziti, osjećao sam ‘that I can fit in’, kako se mogu uklopiti, a istodobno biti – ono što jesam. Jako su tolerantni i dragi kolege, cijenim njihovo društvo. Osim novinarstva, jako volim i razvijam se kroz jezike. Natjecao sam se iz latinskog, engleskog i španjolskog, jezici su moja strast i poprilično ih dobro znam.
Kako izgledaju svakodnevne situacije kad se nalaziš među ljudima?
Stalno imam primjere kako me ljudi primjećuju kao ono što želim biti. To su neke crtice iz života kad se ljudi zbune. Zapravo, ljudi se osmješkuju kad me vide. Već tri četiri godine ljudi pričaju samnom i recimo, oslovljavaju me sa ‘sinjorina’. I kako da ih ispravljam, kad je to ono što izražavam? Nisu oni u krivu. Elio je u muškom rodu, jer sam se tako predstavio od rođenja. Moja osobna želja je da me ljudi oslovljavaju sa ‘ona’, ako me tako i dožive. No, ako to kažem ljudima koji me znaju, ne želim da mi povratna reakcija bude šokantna. E sad, tu treba izračunati koliko mi se isplati, koje su želje prioritetnije. Zapravo, strpit ću se.
Može li se reći kako ti se nije ‘toliko teško’ uklopiti?
Recimo da nije. S jedne strane, stekao sam puno prijateljstava, na primjer na Facebooku, jer ima ljudi koji su jednostavno divni prema tebi bez obzira što napravio za njih. To je energetska razina u kojoj čovjek osjeti prijateljske i ljudske odnose, da ti ljudi žele pomoći i onda i ti želiš njima pomoći. Popraviti im dan. S druge strane, nažalost, puno je lakše mrziti. Smatram kako ne postoje ugrubo te neke ‘dobre’ i ‘loše’ stvari. Postoje samo smjerovi koji su suprotni, idu jedan prema drugome, nisu nužno ‘dobar’ i ‘loš’, samo su suprotni. Kao dva broda koja dolaze jedan ususret drugome – zaobići će se. Samo nažalost, postoje ljudi koji ne smatraju to takvim, već te žele promijeniti u njihov smjer, jer ga smatraju jedinim ispravnim. Toga ima recimo dosta među konzervativcima.
Kakav je tvoj stav prema Crkvi?
Vjerujem u Isusa Krista kao veliku duhovnu, vrlo pozitivnu povijesnu osobu koja je propagirala dobra djela. Katolik sam. Međutim, Crkva je puno toga učinila kroz povijest vodeći se superiornošću. Smatram kako se ne može s pozivom na vjeru u Boga biti superioran na način da ljude određuješ i govoriš im kakvi bi trebali biti, a kamoli da im sudiš i pališ ih na lomači, da postoji inkvizicija. Te stvari još uvijek postoje, samo u drukčijem obliku. Ipak, ne treba zaboraviti i na pozitivnu stranu Crkve.
Kad bi bio novinar, čime bi se bavio?
Bazirao bih se na kontekst istraživanja u smislu doprinosa čovječanstvu. Svatko tko se trudi otkriti nešto novo što bi unaprijedilo išta u području znanosti, kulture, općeg prihvaćanja, kreativnog i duhovnog rasta… Istražio bih te teme. Naravno, obradio, objavio. Recimo, National Geographic.
Voliš li životinje?
Da – i vegetarijanac sam. Bavim se i makrobiotikom i osjećam se puno bolje zbog toga.
Snalaziš se na društvenim mrežama i imaš jako puno pozitivnih komentara od ljudi s kojima si prijatelj. Recimo, na Facebooku. Je li ti lakše komunicirati u stvarnom ili virtualnom svijetu?
Zapravo, meni nije teško komunicirati ni virtualno niti u stvarnosti. Međutim, s obzirom kako smo u maloj sredini, Facebook je jedino mjesto koje mi omogućuje komunikaciju na širokom spektru tema i stvari koje bi malo tko želio komunicirati u Dubrovniku.