Malo koja soba u Gradu je tako mala, a sa toliko medalja na jednom od svoja četiri zida. Medalje su to s raznih plivačkih natjecanja dvije sjajne plivačice Grada, majke Pere nešto manje i njene kćeri Ane puno više.
U toj maloj sobi, s toliko puno medalja, u gornjem dijelu Žudioske ulice 1947. godine rodila se i cijeli život provela Pere Perica Dragojević. „Teta Pere“, kako je zovu mnoge generacije plivača i vaterpolista Grada.
Teta Pere
Sa prozora te male sobe vidi se cijela Žudioska ulica, kao i mala taraca s druge strane ove ulice, na kojoj je sa svojim rođakom, dvije godine starijim, Nevenom Matanom provela djetinjstvo puno igara i od kud su zajedno krenuli u školu. U toj kući s taracom rodio se i djetinjstvo proveo znani nam gospar Neven, koji nas je na žalost lani napustio. Pamtimo ga po redovnom điru na Stradunu, te kao oca poginulog dubrovačkog branitelja Mara Matane, po kojem se zove ljetni vaterpolo turnir na Porporeli. Majke njih dvoje, Perice i Nevena, Ivka i Marija, su sestre iz obitelji Kotlarić. Dundo im je, brat njihovih majki, gospar dr Stjepo Kotlarić, živio je u Splitu do Drugog svjetskog rata, vratio se u Grad i bio profesor na Pomorskom fakultetu. Zapravo, cijela joj je obitelj iz Žudioske ulice. Kat ispod nje živi joj brat Stanislav. Toliko iz sjećanja o obitelji, iako i tu ima još puno priča, posebno o noni Stani i nonu Marku Kotlariću koji je bio mesar, pa… neki drugi put. Kako se to zna reći, cijeli svoj život Pere je provela pored i u bazenu, u vodi, u plivanju. Rano je počela plivat, sa jedanaest godina, jer je bila mala,kako su joj doma govorili. Prvi treninzi na Dančama, pa na bazen, 1963., kad se izgradio. S velikom generacijom dubrovačkih plivača, ženski dio PK Jug; Etica Nadramija, Merica Dabelić, Mirjana Šegrt, Hilda Cojer, pa Ivo Mladošić i mnogi drugi. A tek trener im, veliki Blago Barbieri! Bilo je to, prisjeća se Pere, lijepo vrijeme dubrovačkog plivanja. Bili su puni ljubavi, života, radosti. U tom sjećanju listamo stare foto albume; kupanje na Banjama, pa osnovna škola, njen razred, puno znanih, među njima i Nikica Marinović, kasnije znana Miss Jugoslavije i po mnogima jedna od najljepših žena tog davnog vremena, pa Gimnazija i razrednik znani profesor Ban, Andro Banović! A onda, s osamnaest godina kreće na studije u Zagreb, na DIF. Tetka joj Marija, Nevenova mama, bila je nastavnica tjelesnog odgoja, pa se i Peri činilo kako bi to bio najbolji izbor i za nju. „Ljeti slobodna, kupanje, more…!“ Ali, studij staje, jer je 1967. rodila kćer Anu! S tim staje i plivačka karijera. Radila u HTP Dubrovnik, pa ITI, pa… pa bazen u Gružu za koji je vezana cijeli život. Od otvaranja bazena do danas. „Drže me tamo…!“ reći će šaljivo, kao prodavačicu ulaznica, pa i za sve što zatreba, a zapravo je na neki način Pere obilježje plivačkog, ali i vaterpolo kluba „Jug“ svih ovih godina. I zaključi – Zapiši, Grad, Lokrum i Jug, tri moje ljubavi!
Ana Košuta i njena Odessa
Njena kćer Ana Košuta počela je plivati sa sedam godina. Prvo u PK Jug, pa u PK Bellevue. Već s trinaest je plivala u seniorskoj konkurenciji, u tim godinama bila je najmlađi sudionik Mediteranskih igara 1979. u Splitu, dvije godine za redom, 1978. i 1979. birana je za najbolju sportašicu Dubrovnika, tih godina bila je viceprvak države u četiri discipline, još uvijek drži rekord u disciplinama 400 i 800 metara kraul za mlađe kadete. Bila je zvijezda tih godina, svi su je tražili, intervjui na sve strane, te s 15 godina prelazi u Crvenu zvezdu u Beograd, tada ponajbolji klub bivše države. Bila je prvak države na 100 i 200 metara disciplina „stil delfin“ 1986. godine, tada je bila jedna od najboljih plivačica. Ali, godinu iza, 1987., sve staje. Ana je dobila neku čudnu alergiju, nešto kao astmu, te prestaje s plivanjem. Sjećajući se tih dana i godina, uspjeha i puno tog lijepog, Pere, njena majka, pokazuje veliku fasciklu sa tekstovima iz raznih novina o njoj, pokazuje ponosno medalje, pehare. Puna ih je soba. Posebno onaj mali zid u onoj maloj sobici. Ana već godinama živi u Americi, u Santa Barbari pored Los Angelosa, udala se, svom prezimenu Košuta pridodala je i muževo prezime Stork, imaju kćer, malu Odessu, ali ne po onom gradu u Ukrajini, već po mitskom Odiseju. Skoro svako ljeto dođu do Grada, bar na kratko. I Odessa je sportašica, trenira tenis. Ponosno će nona Pere reći kako je njena mala unuka na Lokrumu naučila plivati, ali i igrati se, trčati, uživati. I kako živi za te njihove dolaske u Grad i odlaske sa svojom unukom na Lokrum.
Godišnjice dva velika Cavtaćanina
Eto, toliko o dvije velike plivačice našega Grada iz Žudioske ulice. A za kraj ovog đira, u tjednu nakon Velikog tjedna i Uskrsa, vratimo se malo datumima oko nas i prisjećanjima, ovaj put na dva velika Cavtaćanina. „U Americi se može uspjeti samo kao trgovac!“ izjavio je ljuto Vlaho Bukovac kad se nakon kratke američke avanture vratio u Cavtat, u kojem je rođen 1855., iz San Franciska, gdje su i nastali njegovi prvi slikarski radovi, o čemu se zapravo malo zna. Tek odlaskom u Pariz 1882., na preporuku biskupa Strossmayera i sudjelovanja na izložbi Pariškog salona počinje njegova velika slikarska karijera. Upravo na današnji dan, 23. travnja 1922. godine u Pragu, gdje je bio profesor na likovnoj akademiji, u 67 godini života umro je Vlaho Bukovac. A već sutra, ovog četvrtka 24. travnja, prisjetiti ćemo se godišnjice smrti još jednog znanog Cavtaćanina, znanstvenika, pravnika i pisca Baltazara Balda Bogišića, spomenik kojeg je na početku prelijepe rive u rodnom mu Cavtatu, gdje je rođen 1834., a preminuo u Rijeci 1908. godine.