Veslanje nije samo sport. Veslanje je način života. Tom uzrečicom se svi mi, i bivši i sadašnji veslači vodimo. Osim što stekneš prijatelje, poznanike, veslanje te odgoji, ali te nauči i živjeti. od dizanja rano ujutro, do dana kojega moraš posložiti radi škole i trening. Kad se približi vrhunac sezone, treninzi su po dva puta na dan. Ako nisi dobar đak, ne možeš uspjeti. Najatraktivnija disciplina je osmerac gdje imaš osam ljudi plus kormilara i uvijek smo govorili da je osmeracbrz onoliko koliko je najsporiji veslač u njemu. Nošeni tim sloganom, svi se trude biti što bolji da nisu oni ti koji ‘koče’ osmerac. Ovo je specifičan sport. Ili te uzme skroz ili ga ne voliš – priča nam Maro Kapović, tajnik Veslačkog kluba Neptun. No, ovo nije priča o našem stodvogodišnjaku, nego o dvije generacije neptunaša. Naime, klub, kako nam je istaknuo Kapović, danas dobrim dijelom čine djeca nekadašnjih veslača. Ovo je priča o familiji i ljubavi koja se gaji kroz generacije. Jednom neptunaš, uvijek neptunaš – rečenica je s kojom su se uglas složili naši sugovornici, Maro Kapović, Pavo Bečić i Tonko Lasić, sve redom dugogodišnji neptunaši, čiji su se sinovi Niko, Đivo i Maro također ‘zarazili’ veslanjem.
-Maro i ja se znamo još iz Hladnice, ko djeca, a s Pavom sam od srednje škole – prisjeća se Tonko Lasić, na što se nadovezao Pavo Bečić te dodao kako se s Tonkom upoznao upravo u klubu u kojem su proveli cijelu srednju školu. S početkom Domovinskog rata razišli su se, no vrlo brzo su ponovno bili na okupu kao seniori, a kasnije i kao veterani
-Prvi seniorski osmerac smo veslali 1992. godine na Jarunu, osvojili smo i brončanu medalju, a onda nas je život odnio svuđe, netko je pošao na kadeturu, netko na fakultet, ali su svi ostali vezani uz klub. Mene je odmah Mario Janković zamolio da mu ostanem kao pomoćni trener, i Tonka isto. Jednostavno te klub veže. Ja sam tad ostao kao trener, pa sam preuzeo od Živka Šimunovića tajničku ulogu, financije, regate… Pavo je odradio kadeturu pa se vrati i postao i on pomoćni trener. Vidio je da mu dobro ide, doškolovavao se i ostao glavni trener, a Tonko je tu kao član uprave – priča nam Kapović naglasivši kako u oni jedna velika familija. Zanimljivo je da su njih trojica vezani i kumstvima.
Da je veslanje puno više od sporta, potvrđuje i činjenica da se već više od 20 godina svi članovi izvršnog odbora sastaju srijedom uvečer kad prvo odigraju mali nogomet u dvorani Pomorske škole, a potom se spuste do kluba na druženje i, kako je dodao Maro, radni sastanak ako je potreban.
Ljubav prema ovom sportu prenijeli su i na svoje sinove. Maro ističe kako su mu oba sina praktički odrasla s njim u klubu, ali stariji se odmah uhvatio košarke i ‘gurao’ je do fakulteta, dok se mlađi Niko počeo baviti veslanjem.
-Nikoga nisam silio, dapače. Veslanje te, kad kreneš, a znam to po sebi, opčini, što društvo, što sport koji je vrlo specifičan. Na moru si, na zraku, težak je to sport, koji te praktički razvija cijeloga fizički. Svi smo mi tad prvo gledali kakva je teretana, hoće li biti malo mišića (smijeh). Ovo je i skup sport, a amaterski, ali vlada ta jedna pozitivna atmosfera koja te ponese. Tu su i putovanja na regate, autobus je uvijek pun, a generacije koje su prošle kroz klub se vraćaju. Naime, skoro pola veslačica i veslača u klubu su djeca bivših veslačica i veslača. Stalno dolaze jer su im roditelji veslali, probaju i ostanu – ističe Maro Kapović.
Tonko Lasić nam pak priča kako je njegov sin Maro prvo trenirao rukomet pa ragbi u Župi gdje i žive. Kad je sve to propalo pitao je može li veslati i tako je sve počelo.
-Kako je počeo, tako nije stao. I hoće, ide, tu je ostao najduže, tu mu se svidjelo. Niti sam ga ja što pitao, niti sam ga gonio. Gledao je malo naše slike, medalje… To ga je zanimalo. Koliko vidim – voli veslanje – priča nam Tonko, na što se nadovezao i Pavo istaknuvši kako dijete nađe svoje društvo i onda tu i ostane. Njego je pak Đivo prvo igrao nogomet pa je krenuo na školsku košarku.
-Kad se ekipa s košarke razbježala počeo se propitkivati za veslanje i sam je došao kod Lovra Čondrića. Lovro me je zazvao i pitao što ćemo s Đivom, na što sam mu odgovorio: Nauči ga ako možeš. Strogo, nema popuštanja – priča nam kroz smijeh Pavo Bečić.
Naše sugovornike pitali smo i jesu li zadovoljni brojem djece u klubu.
-Trenutno jesmo jer smo godinu dana u fazi rekonstrukcije kluba. Za jedno mjesec dana bit će gotov hangar i tad očekujemo veći priljev djece. Za sad imamo nekih pedesetak veslača, što natjecatelja, što škole veslanja. Radimo s tri trenera i s novim uvjetima vjerujem da ćemo se još omasoviti – zaključio je Maro Kapović.
Naslovna fotografija: Privatna arhiva