Iako posao u školi ostavlja puno dulji subjektivni osjećaj radnog staža, prave godine računam po prvoj generaciji učenika, a moja prva generacija danas su maturanti. Kako je počela sezona maturalnih zabava, nekako su mi sve više u mislima, ali ne samo oni, već svi njihovi vršnjaci koji ove godine završavaju jednu životnu fazu. I to onu najslađu, gdje nisu bili svjesni koliko su zaštićeni i, najčešće, rasterećeni svih briga. Nakon dvanaest godina provedenih u klupama, učenja bitnog i onog manje bitnog, postavlja se pitanje jesu li ti mladi ljudi spremni za život izvan sigurnog balona školskih sustava i e-dnevnika?
I ne, ni slučajno ovdje nemam namjeru kritizirati njih. Ni sama u tim godinama nisam znala više nego što znaju oni danas, baš kao ni većina ljudi koja me okružuje. Onda očito nije problem ni u njima, ni u nama nešto starijima, već u sustavu koji nas toliko sprema i navikava na poslušnost, a tako malo priprema za stvarni život. Od svijeta gdje je razrednik konstantno podsjećao na rokove, roditelji rješavali papirologiju, a sustav bio formiran i donekle im čuvao leđa, za par mjeseci od njih će se očekivati da čarobno preko noći sve znaju; odlučiti, potpisati, procijeniti i snositi posljedice. Ali, tko ih je tome učio? I zašto nije nitko?
Maturanti su danas savršeno istrenirani da mogu rješavati složene zadatke pod najvećim pritiscima, zavidno su dobro uvježbani za učenje napamet i naviknuti na privikavanje kriterijima ocjenjivanja. S druge strane, znaju li što je bruto plaća, ugovor na određeno, PDV, HZZ, HZMO i ostatak ekipe? Nisu naučili kako upravljati novcem, kako organizirati vlastiti budžet ili kako se zaštititi od dugova i financijskih zamki na koje se danas može naići za „dobro jutro“ i „laku noć“. Nisu spremni na život koji ne dolazi s rješenjima u zagradama i točnim odgovorima na kraju poglavlja.
Također, nitko ih nije podučavao vještinama pregovaranja, prepoznavanjima manipulacija i važnosti onog nezamjenjivog „ne“ i „ne želim tako“ odgovora. Dobili su ili će uskoro dobiti pravo glasa, a ne znaju kako politika funkcionira i što svojim glasom zapravo mogu napraviti. Nisu učili ni o neuspjesima i još važnije, nijedan udžbenik nije progovarao o tome kako ustati nakon svakog od tih neuspjeha i nastaviti dalje prema onome što su zacrtali kao svoj cilj.
I gledajući ih u odijelima i svečanim haljinama, kao jedna školska djelatnica, ne mogu se oteti osjećaju odgovornosti i pitanju što se tu može napraviti puno prije nego što roditelji masno plate stolicu na maturalnoj večeri i haljinu na čijoj je etiketi cifra približna cijeni jedne vjenčanice?! Drugo pitanje pak nije usmjereno prema dnu hranidbenog lanca gdje se nalazimo mi, učitelji i nastavnici, već njegovom vrhu i svima onima koji kroje formu školskog sustava. Je li odraz uspješne države svake godine podijeliti svjedodžbe tisućama poslušnih ili tisućama hrabrih maturanata?
Pravi uspjeh bi bio da iz školskih klupa ne izlaze samo mladi ljudi s popisom položenih predmeta, već i oni koji znaju postaviti pitanje, preispitati autoritet i odlučno reći da nešto nema smisla. Oni koji znaju da pravila postoje, ali da nisu sveta krava. Da se svako pravilo može mijenjati, nadograđivati, ali ponekad i rušiti. Ne treba nam jedan sat više, jedan dodatni ispit ili nova reforma koja će ostati mrtvo slovo na papiru. Trebaju nam razgovori koji će uključivati životne teme i stvarne situacije. Treba nam škola u kojoj će se učiti kako se piše prigovor, ali i kako se nosi s odbijanjem. Kako se čita ugovor, ali i vlastita intuicija. Kako se planira budućnost, ali i kako je moguće da plan propadne ili se promijeni putem.
I maturalne večeri će vremenom postati „bilo jednom“, fotografije će se povremeno pogledati, spremit će se i mature i napisati eseji o Povratku Filipa Latinovicza. Ali ostaje pitanje što će biti kad se svjetla ugase? Ostaje li im dovoljno znanja da se ne izgube i imaju li dovoljno alata da ne odustanu na prvoj prepreci?
Ako već brojimo godine po generacijama, možda je vrijeme da se zapitamo kakve generacije želimo brojati u budućnosti?! One koje su naučile slušati ili one koje su ipak naučile misliti?
