Nedavno smo pisali o otvaranju, za sada jedine, dubrovačke ‘second hand’ butige, a sada smo odlučili porazgovarati s njezinom vlasnicom, dubrovačkom kostimografkinjom svjetskoga glasa Duškom Nešić. Zanimalo nas je što ju je navelo da se nakon godina života po filmskim setovima poznatih svjetskih produkcija (Game of Thrones, Star Wars…), rada sa slavnim glumcima poput Owena Wilsona, Edwarda Nortona, Danijela Craiga… stacionira u Gradu. I da otvori baš ‘second hand’ butigu…
Nakon godina života sa stalno spremnim kuferom za otputovati na idući filmski set po razno raznim europskim odredištima, ‘usidrili’ ste se u Gradu. Privremeno ili trajno? I zašto? Umorilo? Dosadilo? Nostalgija? Želja za mirnijim životom?
Nisam se još usidrila. Zapravo teško da ću se ja ikada usidriti (smjeh), ali da mi malo treba neke trajnosti, treba! Mislim i da je ova stagnacija s filmom zapravo došla u pravo vrijeme, malo treba stati. U jednom razdoblju sam se budila u hotelu da nisam znala više u kojem se gradu nalazim, tako da sve dođe u svoje vrijeme, samo treba znati prepoznati. Pa čak i kad misliš da je loše, treba izvući najbolje.
Ugodno ste nas nedavno iznenadili otvorivši, za sada jedinu, dubrovačku ‘second hand’ butigu. Kako ste došli na tu ideju? Zašto baš ‘second hand’, a ne primjerice Vaše kreacije? Osim osobne satisfakcije koju zasigurno pruža pokretanje nečeg novog, ovim konceptom, kojeg ste i predstavili kao ‘zero waste’, šaljete kao umjetnica, ali i kao osviješteni građanin, vrlo bitnu poruku…?
Ideja je tu odavno za ili fundus ili ‘second hand’. Jos kad smo Đivo Dražić i ja bili otvorili starinarnicu i tu je bilo odjeće i jako lijepih ‘vintage’ komada. Naravno, onda posao me jednostavno odnio da nisam imala vremena, a s druge strane svi su me upozoravali da Dubrovnik nije otvoren za ‘second hand’, što je meni bilo jako teško razumijeti, jer provodeći pola života u Rimu, a poslije i putovanja po svijetu, znala sam koliko je ‘second hand’ tražen, i oni jako poznati čak nisu ni jeftini. A zašto bas ‘second hand’? Ima neka posebna nit koja me povezuje s poviješću. Ni sama ne znam zašto, jednostavno volim, volim stare stvari. Volim im davati novu šansu, ponovno udahnuti život. Što se tiče mojih kreacija, ima ih nešto još, ali nekako me to nije bilo zadovoljilo. Radila sam još za vrijeme studija svoje stvari, ali sam jednostavno osjetila da to nije to. Tko zna, možda kasnije se opet vratim…
‘Misli globalno, djeluj lokalno’ – poznata je izreka koja se očituje i u ovom Vašem podvigu. Svjetski trend koji prkosi sveopćoj ‘fast food’ konzumeraciji svega; od ljubavi i odnosa uopće do svega materijalnoga pa tako i odjeće i kod nas ima svoje ‘sljedbenike’. Logično! S obzirom da ste i Vi jedan od njih i zagovarate vrednovanje, čuvanje, uporabu već korištene odjeće za pretpostaviti je da ste optimist po pitanju prijemčljivosti te ideje i ovdje kod nas?
Da nisam ne bih se upustila u ovaj poduhvat, vječni optimist (smjeh). Vjerujem da su ljudi više osvješteni, pogotovo sada kada i sami osjećamo klimatske promjene. Malim korakom velike promjene, kao karika lanca…
Vaš je životopis zaista impresivan. Od diplome znanosti mode i kostima na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rimu La Sapienza, preko suradnje s uglednim domaćim i svjetskim kostimografima i redateljima, glumcima… Predstave, opere, modne piste, crveni tepisi, filmski setovi… Sve se to doima vrlo glamurozno, ali znamo da svaka medalja ima dvije strane. E pa koja je druga strane ‘medalje’ Vašeg puta, rada, načina života?
Uffff, nezdrav život sigurno, veliki stres, malo spavanja, puno sati rada, loša prehrana, puno kave, život u kuferu, propuštanje obiteljskih i prijateljskih bitnih događanja…. Ali na kraju svaki posao ima negativnih strana. Pomiriš se nekako s tim i gledaš samo ono najbolje, ali istina, dođe jedan momenat kada poželiš malo usporiti.
I Dubrovnik je jedna sjajna, presjajna medalja koja ima dvije strane. S jedne je zaista svjetski, a s druge je ipak, ruku na srce, provincija. Još kad tome dodamo onu da je ‘najteže bit prorok u svom selu’… Kakav je Vaš status u gradu? Jeste li prepoznati? Pozivani od strane institucija koje bi, s obzirom na Vaše znanje i reputaciju, trebale biti počašćene da surađuju s Vama? Teatar? Ljetne igre? Na koncu i Sveučilište?
Uff provokativna pitanja… Samo ću reći da sam više prepoznata van Grada nego u svom Gradu.
Ako itko Vi ste vidjeli svijeta i kompetentni ste za usporediti, ocijeniti koja je ‘trava zelenija’ tamo negdje…, a što mi imamo, osim naravno onoga što je svima općepoznato, po čemu smo posebni, što nema nigdje i što daje duši hranu koju baš nijedna druga trpeza ne nudi?
Živjela sam uglavnom u velikim gradovima, metropolama, pa ne znam koliko je moguće za usporediti, ali imamo tu slobodu, slobodu odrastanja, predivni spoj Grada, zelenila, mora. Mislim imaju to i slični mediteranski gradovi, ali ovo je moj dom, pa je osjećaj zapravo jedinstven i neopisiv. To mi hrani dušu.
Foto: Privatna arhiva